Matej, Marko, Luka i Ivan nisu autori evanđelja

NOTA BENE: Ovaj članak utemeljen je na objektivnim povijesnim podacima i radu biblijskih stručnjaka poput Barta Ehrmana, Jamesa Tabora, Daniela McClellana, i Elaine Pagels. Većina podataka lako je provjerljiva, a za one manje poznate navedeni su pouzdani izvori.

Možda je jedna od najvećih zabluda u vezi Biblije ona da su Matej, Marko, Luka i Ivan napisali novozavjetna svjedočanstva o Isusovom životu – tekstove poznate kao ‘evanđelja’. Izjaviti ovakvo što zvuči kao hereza, ali kritičkim biblijskim stručnjacima ovaj podatak nije ništa novo. Dapače, i na hrvatskom rimokatoličkom portalu Bitno.net objavljen je o sjajan članak o tome da su tekstovi anonimni.

Ali ako tradicionalni autori nisu autori, tko jest? I odakle pogrešno uvjerenje o Mateju, Marku, Luki, i Ivanu?

Nažalost, nemamo izvorne rukopise četiriju kanonskih evanđelja. Pronašli smo određene fragmente iz 2. i 3. stoljeća, ali oni su samo djelići čitave stvari. Naši najraniji cjeloviti rukopisi datiraju iz 4. stoljeća, a nalaze se u trima knjigama – Vatikanskom, Sinajskom i Aleksandrijskom kodeksu. I ondje tekstovi nisu anonimni, već ispod svakog stoji PREMA MATEJU, PREMA MARKU, PREMA LUKI, PREMA IVANU.

Zašto onda stručnjaci ustraju na tome da su izvorni rukopisi bili anonimni? Pa, nitko tko napiše vlastito svjedočanstvo neće se na svršetku svoga djela tako potpisati.

Valja naglasiti da sama evanđelja nisu izravna svjedočanstva. Napisana su u 3. licu, ne 1. – dakle, ne “Ostatak družine i ja pošli smo za Isusom na brdo”, već “Isusova družina pošla je za njim na brdo”. Nitko od autora ne tvrdi da je nazočio Isusovom djelovanju ili ga poznavao. Štoviše, oni pišu na jeziku drukčijem od onog na kojem su Isus i učenici govorili – ne na aramejskom, nego na grčkom. Matej i Luka prepisuju od Marka, povremeno od riječi do riječi, što nijedan autor vlastitih svjedočanstava ne bi činio. Napokon, tekstovi su napisani najmanje 40 godina nakon Isusove smrti. Nije nemoguće zamisliti da su siromašni Isusovi sljedbenici u međuvremenu naučili književni grčki, ali je malo vjerojatno.

Tekstovi su izvorno bili anonimni jer vjerojatno nije bilo potrebe isticati autora: svi su ga poznavali. Naime, kako se kršćanstvo kao najnoviji ogranak judaizma širio Rimskim Carstvom, nicale su raznorazne kršćanske zajednice koje su se povremeno okupljale. Za jednu od zajednica, određen pripadnik napisao je tekst danas poznat kao ‘Evanđelje po Marku’, vjerojatno crpeći izvore iz usmenih predaja i legendi o Isusu, kao i možda kakvih ranije napisanih dokumenata, poput popisa Isusovih izreka. Budući da je većina ljudi onomad bila nepismena, novostvoreni se tekst naglas čitao ostatku te zajednice.

Kao što je ranije objavljeno na ovom blogu, Marko je uistinu napisan najranije, usprkos tome što u Novom zavjetu prvo nailazimo na Mateja. Anonimni autori danas poznati kao Matej i Luka – najvjerojatnije jedan neovisno o drugom – s vremenom su dobili kopije Markovog rukopisa, pa su za vlastite zajednice napisali svoje inačice Markovog spisa (vjerojatno pod utjecajem kakvog drugog spisa). Napokon, otprilike desetljeće nakon Luke, u nekoj četvrtoj zajednici, određen anonimac sastavlja četvrto evanđelje.

Osim što su zajednice vjerojatno znale autore, moguće je da je anonimnost bila naglašena iz dvaju dodatnih razloga. Prvo, američki novozavjetni stručnjak E. P. Sanders ističe da kao i enciklopedijski članci danas, formalna anonimnost bi izvještajima o Isusu pridavala i veći kredibilitet.1 Drugo, možda autori nisu htjeli ostavljati pismeni trag vlastitog imena u strahu od političkih progona. Rani kršćani Rimljanima svakako nisu bili po volji, budući da su ovi odbijali sudjelovati u društvenim ceremonijama rimskog bogoslužja.

Protjecala su desetljeća, a kršćanstvo se nastavilo širiti Sredozemljem. Nicale su nove zajednice. Budući da su religije u srži memovi (ideje) koje evoluiraju u različitim pravcima na različitim geografskim lokacijama, različite kršćanske zajednice spontano su razvile različite teologije o Isusu. Marko, Matej i Luka zapravo ne dijele identičnu teologiju s Ivanom, pa čak ni međusobno. Za Marka je Isus uzvišeni židovski mesija – ne bog s velikim B – komu se Jahve pojavljuje nakon krštenja kod Ivana Krstitelja; a u spisu nema djevičanskog začeća. Matej i Luka, vjerojatno pišući pod kasnijom usmenom predajom, Isusu pridaju božanski značaj ne od njegovog krštenja kod Ivana Krstitelja, već od rođenja. Ivan ide korak dalje i Isusa izjednačava s Bogom, tvrdeći da je postojao kao čuvena Riječ (grč. logos) prije stvaranja Zemlje.

Druge zajednice njegovale su vlastita uvjerenja. Neke su smatrale da je Isus bio isključivo duhovno, ne tjelesno biće (što je jedan od razloga zašto današnje, preživjelo kršćanstvo naglašava značaj Isusove tjelesnosti). Neke su mislile da je Isus bio dobar Bog koji je stigao na Zemlju da spasi čovječanstvo od stravičnih okolnosti u kojima ih je stvorio okrutni židovski Bog iz Starog zavjeta, Jahve. Neki su inzistirali da Isus nije doslovce sin Boga, nego da ga je Bog posvojio zahvaljujući njegovoj izvanrednoj osobnosti. Neke su bile pod dojmom da ključ spasenja ne počiva u prihvaćanju Isusa, nego u spoznaji tajnog znanja koje je Isus donio.

Sva su ta međusobno kontradiktorna uvjerenja dovela do sukoba između kršćanskih zajednica. Valja istaknuti da ovdje ne govorimo o “pravom” i “pogrešnom” kršćanstvu – odnosno “hereticima”. Svako je kršćanstvo za sebe vjerovalo da je ispravno, a da su drugi u zabludi.

Budući da su najmanje četiri zajednice već posjedovale vlastite tekstove, one konkurentske počele su pisati svoje. Tako smo dobili hrpu spisa koje danas nazivamo apokrifnima – Evanđelje po Tomi, Judi, Mariji, Jakovljevo protoevanđelje, Otkrivenje po Pavlu, ili 3. poslanicu Korinćanima. U ono je vrijeme krivotvorenje dokumenata bila raširena praksa, pa su se tako autori redovito predstavljali pod drugim imenom. Mnogi su se potpisivali kao Pavao (i dan danas u Bibliji imamo krivotvorine, tj. lažna Pavlova pisma), dok su se drugi služili imenima Isusovih učenika. A zašto se potpisivati pod tuđim imenom? Pa, u konkurenciji s četiri anonimna spisa, najednom je pripisivanje autorstva osobama koje su osobno poznavale Isusa pružalo veću vjerodostojnost teologijama specifičnih zajednica.

Sad je pak bila poljuljana vjerodostojnost zajednica s anonimnim tekstovima. Budući da su autori tih tekstova već odavno bili mrtvi – sad smo već zašli u drugu polovicu 2. stoljeća – tekstovima se retroaktivno moralo pripisati autorstvo kako bi mogli ostati konkurentni. Premda su ranije bila poznata kao “Sjećanja apostola”, ova četiri spisa počela su se povezivati sa značajnim figurama povezanih s Isusom. Iz specifičnih razloga, pridodana su im imena Mateja i Ivana – Isusovih apostola – te Marka, Petrovog sljedbenika, i Luke, Pavlovog sljedbenika (Pavao nije znao Isusa, ali jest neke njegove učenike i njegovog brata Jakova).

Prva osoba koja navodi Mateja, Marka, Luku i Ivana kao autore četiriju evanđelja bio je biskup iz današnjeg Lyona u Francuskoj, Irenej, godine 180. Ovo se, dakle, događa 150 godina nakon Isusove smrti, i otprilike 100 godina nakon što su evanđelja uopće napisana. Irenej je u knjizi Protiv krivovjerja – naslov je indikativan, jer je Irenej kao apologet ove kršćanske struje kritizirao neistomišljenike – naveo da kršćanska zajednica mora imati točno četiri evanđelja iz suludih razloga: zato što postoje četiri zone svijeta, četiri vrste vjetra, jer kerubini imaju četiri lica, i jer životinje hodaju na četiri noge. Usprkos razlikama, Ivanova teologija dijelila je mnogo sličnih elemenata s onom Mateja, Marka, i Luke, pa su ova četiri spisa prihvaćena kao temelj kanona ove struje kršćanstva. Irenej vjerojatno nije sam pridodao imena evanđeljima, nego je samo zapisao ono što se već tvrdilo. Jedna od hipoteza među stručnjacima jest da je netko u Rimskom Carstvu četiri evanđelja povezao u jedan rukopis, koji je potom postao relativno popularan; ili je taj urednik dodao imena, ili netko drugi naknadno.2

S vremenom je zajednica koja je predstavljala svoju teologiju pozivanjem na Marka, Mateja, Luke, i Ivana – u retrospekciji naslovljena “proto-ortodoksija” – zahvaljujući raznoraznim čimbenicima uspjela postati dominantno kršćanstvo u Rimskom Carstvu. Ovo, naravno, ne znači da je ono točno ili istinito. Ali ono je postalo dominantno, i s vremenom se ova teologija dodatno razradila, često prkoseći onome što zapravo piše u Marku, Mateju, Luki i Ivanu. Jednom kad su apologeti proto-ortodoksije stekli moć u Rimskom Carstvu – posebice od 380. godine, kad je ona postala službena državna religija – brojni ostali kršćanski pravci, a s njima i drukčija evanđelja, bili su iskorijenjeni, a spisi uništeni. Proto-ortodoksija s vremenom je evoluirala u ono što danas poznajemo kao rimokatolicizam, a Matej, Marko, Luka, i Ivan – usprkos pogrešno i retroaktivno pripisanom autorstvu, kao i pobrkanom kronološkom redoslijedu – ostali su temelj današnjeg kršćanskog vjerovanja.

Da, evanđelja su anonimni spisi. Imena Matej, Marko, Luka i Ivan pridodana su im naknadno. Tekstovi su napisani u 3. licu, na grčkom, najmanje 40 godina nakon Isusove smrti, a autori nisu svjedoci. Prihvaćanje ovih činjenica ne znači da vjernik treba napustiti vjeru, već je prilika da se vjera produbi boljim poznavanjem njezinih temelja.

• Ehrman, Bart. “Why Are The Gospels Called Matthew, Mark, Luke, and John?” The Bart Ehrman Blog. https://ehrmanblog.org/why-are-the-gospels-called-matthew-mark-luke-and-john/. Pristupljeno 25. svibnja 2026.

• McClellan, Daniel. “On Gospel Authorship”. YouTube, 2023. youtube.com/watch?v=xxyiUg1D6N0. Pristupljeno 20. svibnja 2026.