Isusova su rodoslovlja kontradiktorna u Novom zavjetu

NOTA BENE: Ovaj članak utemeljen je na objektivnim povijesnim podacima i radu biblijskih stručnjaka poput Barta Ehrmana, Jamesa Tabora, Daniela McClellana, i Elaine Pagels. Većina podataka lako je provjerljiva, a za one manje poznate navedeni su pouzdani izvori.

Isusova rodoslovlja predstavljena su dvaput u Novom zavjetu. Prvo je to u prvom poglavlju Evanđelja po Mateju, a drugi put u trećem poglavlju Evanđelja po Luki.

Većina čitatelja ne pridaje suviše pozornosti popisima drevnih židovskih imena u ovim tekstovima. Međutim, preporučujem svim zainteresiranima da izdvoje desetak minuta i u Excel ispišu dva rodoslovlja usporedno. Rezultat je indikativan.

Očigledno, rodoslovlja se uvelike ne preklapaju. Između ostalog, Luka nabraja generacije od Isusa sve do Adama, a Matej do Abrahama. No Lukin je dodatak zanemariv, jer su rodoslovlja svejedno kontradiktorna.

Od Abrahama do Davida nailazimo na identična imena, no odatle se popisi uopće ne podudaraju. Luka čak navodi 15 imena više od Mateja!

Možda je najupečatljivije da Matej imenuje Josipovog oca kao ‘Jakova’, dok je za Luku on ‘Heli’. Josip, naravno, nije imao progresivne roditelje, niti je bilo uobičajeno da antički Židovi nose dva imena. Iz ostatka rodoslovlja vidljivo je da smo suočeni s – kontradikcijom. Po definiciji, ne mogu oba autora iznositi istinu: barem jedan od njih ispisuje neistinite podatke, a možda i obojica.

Usprkos popularnoj zabludi, prosječni antički Židovi nisu bilježili vlastita rodoslovlja.1 Istina je da su tijekom razdoblja Drugog hrama postojali određeni javni dokumenti sa židovskim rodoslovljima – ovaj detalj navodi onodobni povjesničar Josip Flavije – no oni su bili namijenjeni elitama i svećenstvu, i za pretpostaviti je da se nisu protezali 1000 godina u prošlost.2 Siromašni i nepismeni Židovi iz ruralne Galileje, poput onih koji su činili Isusovu obitelj, najvjerojatnije nisu znali duboku povijest vlastitog porijekla. Kao što ni danas prosječna osoba ne zna tko joj je bio praprapraprapradjed, a kamoli predak koji je živio 1000 godina ranije, to nisu znali ni prosječni antički Židovi.

Najvjerojatnije je da autori naprosto izmišljaju rodoslovlja. Da im je bila dostupna javna dokumentacija o Isusovom porijeklu – kao što je to slučaj kod Josipa Flavija – rodoslovlje bi bilo identično kod Mateja i Luke. Autori izmišljaju rodoslovlja kako bi njima Isusu pridali teološki kredibilitet: Matej ga želi povezati s praocem Židova, Abrahamom; Luka s Adamom i “dobrom” Šetovom krvnom linijom (Šet je bio “dobro” dijete Adama i Eve, naspram zlog Kaina koji je ubio brata Abela). Obojica ga, pak, povezuju s legendarnim židovskim kraljem Davidom, prikazujući ga pritom kao “novog Davida” – jer se očekivalo od židovskog mesije da će biti Davidov nasljednik.

Još je očitije da najmanje jedan autor izmišlja rodoslovlje – Luka. Određene kršćanske denominacije poput rimokatolicizma za Adama često tvrde da je simbolična figura (“To je samo alegorija!”) – pa kako onda Luka proteže rodoslovlje od stvarne osobe od krvi i mesa (povijesnog Isusa iz Nazareta) sve do alegorijskog konstrukta (Adama)?

Ako je Biblija Duhom Svetim nadahnut spis, očekivali bismo da je u svemu bolja od bilo koje druge knjige napisane isključivo ljudskim djelovanjem. No, u rodoslovljima opažamo trivijalnu matematičku pogrešku.

Matej eksplicitno iznosi da je njegovo rodoslovlje podijeljeno na tri kategorije od po 14 imena, što je zbrojeno 42 imena. Ali njegov popis broji 41 ime: u jednoj kategoriji Matej ispisuje samo 13 naraštaja. On legendarnog židovskog kralja nužno broji dvaput, što je vidljivo i na Wikipediji:

U navodno božanski nadahnutoj zbirci svetih tekstova, napisanoj za spas čovječanstva, nailazimo na jednostavan aritmetički lapsus. Postavlja nam se pitanje: kako to da Duh Sveti nije potaknuo autora da još jednom prebroji rodoslovlje?

Na stranu matematika, kao i kod Lukinog Adama, sama činjenica da Matej pravi rodoslovlje u matematičkim kategorijama indikativna je. On namjerno ubacuje brojke u tekst, i to samo zato kako bi Isusu pridao teološki značaj. 7 je sveti broj za Židove, a 7*2 iznosi 14. Evanđelja su prožeta ovakvom simbolikom, što je jedan od razloga koji ih čine lijepim, dubokim tekstovima. Ali nametanje simbolike oduzima od njihove istinitosti: autori očigledno vole izmišljati detalje i modificirati stvarnost kako bi prenijeli specifičnu teološku poruku.

Njihova je vjerodostojnost pritom znatno narušena. Što su samo još izmislili?

Najčešći je protuargument da Luka niže Marijino rodoslovlje, a Matej Josipovo. Ali ovo ne može biti točno. U Bibliji nedvojbeno stoji da je Heli Josipov otac. Pretvaramo li se da Luka piše o Mariji, nailazimo na drukčiji problem: Luka ispisuje 15 generacija više od Mateja u poretku imena do Davida, a ne bismo očekivali toliku generacijsku razliku u jednom stablu. Inzistiranje na tome da jedna riječ (“Josip”) iz nekog razloga znači nešto drugo (“Marija”) samo znači pregovarati s tekstom u skladu s vlastitim motivima. Jasno je što piše u Luki.

Tu je i protuargument da jedno rodoslovlje prikazuje Josipovu biološku lozu, a drugo zakonsku. Premda je takvo što moguće, za takvu interpretaciju nemamo dokaza. Evanđelisti ne navode “Ovo je biološka, odnosno zakonska loza”, a ono što se može iznijeti bez dokaza, može se i odbaciti bez dokaza. Čak i da jest tako, opet se valja zapitati — kako to da Luka ispisuje 15 generacija više od Mateja?

U rimokatoličkoj tradiciji, protuargument da jedno rodoslovlje prati Marijinu lozu odbaciv je, jer Crkva priznaje Joakima i Anu kao njezine roditelje, ne Helija. I zaista, stručnjak Hrvoje Šijak na Bitno.net priznaje da su rodoslovlja kontradiktorna. U sjajnoj analizi, on se poziva na simboličku vrijednost samih rodoslovlja. No, ponovno, pozivanjem na simboliku suptilno se ignorira implikacija da autori izmišljaju detalje kako bi Isusu pridali teološki značaj. Uzimajući to u obzir, kako znamo da nisu izmislili i priču da je Isus prognao demone koji, zanimljivo, također nose simbolično ime (“Legija”)? Kako znamo da nisu izmislili anegdotu da je Isus bacio vječito prokletstvu na smokvu koja simbolizira Izrael? Ili da je proveo 40 dana u pustinji, simbolično poput Izraelaca?

Koliko su toga autori u evanđeljima izmislili radi simbolike kojom uzvisuju svog protagonista?

Među stručnjacima kruži i hipoteza da su prva dva poglavlja kod Luke — ona koja se tiču Marijinog djevičanskog začeća i Isusovog djetinjstva — dodana naknadno. Jedan od razloga je upravo čudno pozicionirano rodoslovlje koje se nalazi tek u trećem poglavlju.

Logično, Matej iznosi rodoslovlje na početku svog spisa, u trenutku Isusovog rođenja. Zašto pak Luka ne čini isto, već rodoslovlje niže tek u Isusovoj odrasloj dobi, kad se Isus pročišćuje od grijeha kod Ivana Krstitelja? Stručnjak Bart Ehrman navodi nekolicinu razloga u korist hipoteze da je Lukino evanđelje izvorno otpočinjalo od trećeg poglavlja, a da su druga dva dodana naknadno:

• početak 3. poglavlja čita se kao početak priče, ne nastavak;

• u srži je početak 3. poglavlja istovjetan početku jednog od Lukinih izvora, Marka (oba teksta započinju Isusovim krštenjem);

• neke od centralnih tema iz 1. i 2. poglavlja uopće se ne spominju kasnije u evanđelju ili Djelima apostolskim (koje je Luka napisao), poput toga da je Isus stigao iz Betlehema ili da mu je majka bila djevica, a s druge strane, sadržaj iz poglavlja 3. nadalje se spominje, kao što je to npr. Isusovo krštenje;

• Božji glas tijekom krštenja (“To je moj sin. Ja, danas, sam te rodio”, 3,22) nema previše smisla s obzirom na poglavlja 1-2, gdje je Isus Božji sin jer je Bog učinio njegovu majku trudnom (1,35);

• rodoslovlje ima više smisla prikazati u 1. poglavlju, ali ne u 3., osim ako spis nije počinjao s 3. poglavljem, pa je smisleno prikazati Isusa smjesta nakon krštenja kao nekoga tko je sin Božji čak i rodoslovljem po Adamu.

Ehrman dodaje da jedno od najranijih svjedočanstava Evanđelja po Luki nailazimo kod ranokršćanskog teologa Marciona. Marcion je navodno “uredio” Luku izbacivši prva dva poglavlja. Ali – ističe Ehrman – što ako Marcion nije izbacio prva dva poglavlja, već ih njegova kopija Luke nije ni sadržavala?3

Kao što je napisano u detaljnijem članku o novozavjetnim kontradikcijama: moguće je smisliti racionalizacije za njih. Uopće je moguće smisliti racionalizaciju za bilo koju kontradikciju. Ali jesu li takve racionalizacije vjerojatne? Nisu: najvjerojatnije je da su novozavjetne kontradikcije poput onih u rodoslovljima naprosto kontradikcije, što bismo i sami priznali kad bismo ih zatekli u bilo kojoj drugoj zbirci antičkih tekstova.

U redu je prihvatiti ih. Osoba time dokazuje da nije ignorantan vjernik, već inteligentan.

Ali u Svetom pismu predanom čovječanstvu kao priručnik za spasenje, pisanom pod utjecajem samog Boga, ne bismo očekivali kontradikcije i trivijalne matematičke pogreške.

Samopouzdanje da je Bog nadahnuo ove antičke tekstove trebalo bi nam se znatno smanjiti.