"Tamo smo prije živjeli, na onom balkonu na drugom katu", kaže moj mlađi sin, kao turistički vodič zamahuje rukom prema žutoj zgradi, iako mu je ta informacija, baš kao i turističkim vodičima u nepoznatim gradovima, daleka i strana. Ponavlja ono što je puno puta čuo, ali nema vlastitih sjećanja iz tog stana.
Ja za njim ponavljam: "Da, tamo smo živjeli." Moram to izgovoriti svaki put kad prođemo pored balkona, kao mantru, kao pozdrav slici iscrpljene i nesretne sebe koja drži majušnog njega, koja drži dah, i koja bi htjela drukčiji život. Moram je spominjati. Moram se podsjećati da je ta verzija mene postojala da bih mogla uživati u ovome u što sam izrasla, u ovom drukčijem životu.
***
"Ne smiješ sam na školsko", inzistira sadašnja ja, a on predlaže da onda hodam iza njega, da se pravim da nismo skupa. Od toga mi se prvo malo stegne pa proširi srce. Kad je bio manji, često smo se igrali "nekog nepoznatog." Ja bih krenula iza njega, nekog nepoznatog gospodina, i onda bih ga ispitivala kamo on to ide, a išao je svukud, od susjeda do svemira, taj je gospodin svakog dana bio negdje drugdje.
Ali kamo god da je tog dana odlazio, uvijek bi me pred vrtićem tužnim glasom pitao: "A imate vi kuću?" i ja bih tužnim glasom odgovorila "Ne, ja nemam kuću" i onda bi me on pozvao da živim s njim, njegova je kuća jako lijepa.
***
Hodam za njim preko parka. Jutros je zabunom obukao bratovu majicu i njegovo se malo tijelo u njoj posve izgubilo, on je karikatura djeteta u odrasloj odjeći. Čeka me kraj ograde: "Možete li mi, molim Vas, pomoći?" Dok guram metalna vrata, ne mogu odoljeti pa pitam: "Jesi ti ovdje sam, dječače?" a on kaže: "Jesam", ali pomalo nervozno, nije siguran sviđa li mu se još uvijek ova igra. Možda mu je glupo praviti se, možda je prevelik. Ne želim da bude velik. Zato ga ne pozivam da hoda sa mnom, da živi sa mnom u lijepoj kući, ne govorim ništa.
Ja se i dalje igram. Zamišljam da sam stvarno neka nepoznata. Nisam ga držala dok je bio najmanji na svijetu, ne znam kako miriše ujutro, ne prepoznajem svoje rečenice u njegovim mislima. To me prestravi pa glasno viknem njegovo ime, a on se okrene: "Šta je, mama?"
Ja ne znam reći što je. Kažem: "Pazi preko ceste."
Comments
Nothing yet. Say the first thing.
Sign in to join the conversation.