Kad su oni bili mali

U jednom od sela kroz koje me dovijugala cesta, zaustavljam se pored kafića sa zelenim suncobranima. Pozdravljam s vrata, vrlo svjesna da ne pripadam ovdje. Seoski kafići imaju ljude koji u njima žive. Otvoreni su za javnost, ali kad javnost neočekivano ušeće, zaustavlja razgovor za šankom. Djevojčica u meni vuče me za rukav, idemo odavde, svi nas gledaju, ali je umirujem, samo ćemo se kratko odmoriti. Vidi, sjest ćemo za stol u kutu, uskoro ćemo postati samo kulise. Ona se od nelagode pokušava uvući u zid, a ja sjedim uspravno, naručujem produženi espresso, znak da sam odrasla.

Konobarica bez riječi stavlja kavu na stol, gledam joj ruke, i u njezinom brzom okretu odjednom vidim i njezinu djevojčicu. Baka joj češlja dugu, crnu kosu, govori kako je najljepša ikad, a djevojčica kroz prozor gleda livadu iza kuće po kojoj ne smije trčati. Nemoj, zaprljat ćeš se, rekla je baka previše puta. Nemoj, krpelji će te. Djevojčica je poslušna, mirno je prosjedila djetinjstvo, a sad je velika, i bake nema, a ona više ne razmišlja o toj livadi kao o tajnom mjestu, sad je samo vidi kao obvezu koju mora kositi.

Za šankom sjedi druga djevojčica, kratke kose, u tijelu koje je prestalo rasti kad je napunila dvanaest. Lagano skoči s barske stolice nakon što je ispila pivo, po nju je došla sestra čije je tijelo istog okruglastog oblika, s vrata joj viče da požuri. U selu su je znali kao ljepšu ružnu sestru, bila je nekoliko centimetara viša, i noge su joj bile ravnije, ali prošlo je otad pedeset godina, i toga se više nitko osim njih dvije ne sjeća. Ni one to ne pamte svjesno, ali predodredilo im je živote. Veća se sestra u mladosti osjećala krivom što je nju netko poželio, što se navečer iskradala preko livade, ispod velikog stabla, ljubiti se u mraku, dok je sestra ostajala ležati u sobi, u kojoj je ništa nije moglo ugrijati. Njih nitko nije upozoravao da se paze krpelja. Sad se obje šutke penju na bicikle, odlaze cestom dublje prema selu. Već godinama opet žive zajedno, skupa su odgojile djevojčicu koja je jednom odselila daleko.

Dječak za šankom proveo je djetinjstvo na livadi, kosio je travu, slagao je sijeno, sam je izvadio na desetke krpelja sa svojeg mekanog tijela koje je naraslo toliko da se sad prelijeva sa stolice na kojoj u šutnji provodi po nekoliko sati dnevno.

Konobarica me pita trebam li još nešto. Djevojčica u meni želi joj pokazati madež na stopalu. Vidi, bio je između nožnog palca i prsta do, a sad se preselio više gore, stopalo mi je naraslo. Imaš li i ti putujućih madeža? djevojčica želi pitati, a ja kažem: Ne, hvala. Dodajem i: Jako vam je lijepo ovdje, a ona slegne ramenima i kaže: Nema ničega tu.