Perzijski jezik
| Perzijski jezik | |
|---|---|
| فارسی – fârsi | |
| Države |  Iran Afganistan Bahrein Tadžikistan Uzbekistan Irak Turkmenistan Azerbajdžan Dagestan Kuvajt |
| Regije | Uglavnom Srednji istok i Središnja Azija |
| Govornici | 61 – 71 milijun (materinski) 110 milijuna (ukupno) |
| Rang | 19. |
| Razredba | indoeuropski jezici indoiranski iranski zapadnoiranski jugozapadno iranski perzijski |
| Službeni status | |
| Služben | Iran Tadžikistan Afganistan Dagestan |
| Ustanova | Akademija perzijskog jezika i književnosti (Iran) Afganistanska akademija znanosti Rudaki institut jezika i književnosti (Tadžikistan) |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-1 | fa |
| ISO 639-2 | per / fas |
| ISO 639-3 | fas |
»Farsi« preusmjerava ovamo. Za iranski otok, pogledajte Farsi (otok).
Perzijski (farsi/parsi; ISO 639-3: fas)[1] makrojezik je zapadnoiranske porodice unutar indoiranske grane indoeuropskih jezika. Kao makrojezik, njegovim inačicama smatraju se perzijski u Iranu (farsi),[2] darijski u Afganistanu[3] i tadžički u Tadžikistanu.[4] Tadžičkom inačicom govori se i u dijelovima Uzbekistana, kao i u drugim regijama s perzijaniziranom kulturom. U Iranu i Afganistanu upotrebljava se arapsko pismo, a u Tadžikistanu ćirilica.
Perzijski jezik je u svom razvoju imao tri glavna razdoblja:
- stari perzijski jezik (Darijevih Behistunskih natpisa)
- srednji perzijski jezik (pahlavi)
- novi perzijski jezik ili jednostavno perzijski.
Tijekom povijesti, perzijski se smatrao prestižnim jezikom u mnogim carstvima zapadne, središnje i južne Azije.[5] Staroperzijski je sačuvan u klinopisnim zapisima zapisanim između 6. i 4. stoljeća prije Krista. Srednjeperzijski je zabilježen u pismima izvedenim iz aramejskoga (pahlavi i manihejsko) na zapisima zoroastrizma i manihejstva između 3. i 10. stoljeća. Novoperzijska književnost bilježi se od devetoga stoljeća, to jest nakon muslimanskih osvajanja Perzije i prihvaćanja arapskoga pisma.[6]
Perzijski je bio prvim jezikom koji je probio monopol koji je arapski držao nad pisanim jezikom u muslimanskome svijetu; perzijska poezija postala je tradicijom mnogih istočnih dvorova. Službeno se u birokraciji rabio i među nematerinjim govornicima, kao što su se njime koristile Osmanlije u Anadoliji, Moguli u južnoj Aziji ili Paštunci u Afganistanu. Utjecao je na jezike govorene u susjednim regijama, ali i šire, uključujući i jezike iranske skupine, ali i turski, armenski, gruzijski, grčki i indoarijske jezike. Također je izvršio određeni utjecaj na arapski iako je sam posudio velik dio vokabulara iz arapskoga u srednjemu vijeku.[7][8][9][10]
Na perzijskome su napisana i neka od najpoznatijih književnih dijela srednjega vijeka, kao što su Šahname (Firdusi), djela Rumija, Nizamija Gandžavija, Hafiza i Sadija.[11]
Povijest iranskih jezika uglavnom se dijeli u tri razdoblja: staro, srednje i novo (moderno). Ova tri razdoblja odgovaraju trima razdobljima iranske povijesti. Antičko razdoblje odgovara otprilike pretkristovskome razdoblje (ugrubo, Ahamenidskome Carstvu), srednje razdoblje Sasanidskome Carstvu, a novo razdoblje traje do današnjega dana.[12] Perzijski se može ovako kategorizirati:[13]
- staroperzijski
- srednjeperzijski
- klasični perzijski
- novoperzijski, moderni perzijski.
Perzijski se razvio u području Irana, a pretrpio je utjecaje arapskoga kao rezultat islamizacije Irana te turkijskoga zbog političkih veza s Turkijcima i turske dominacije u području. Perzijski se nalazi u indoiranskoj grani indoeuropske porodice te pokazuje sličnosti s drugim indoeuropskim jezicima čega je jezična struktura najbolji dokaz. Ipak, jezik je danas aglutinativan i izgubio je gramatički rod po čemu se razlikuje od mnogih europskih indoeuropskih jezika.
Najstariji dokazi staroga perzijskog jezika sežu do 1. tisućljeća prije Krista.[14] Poznati stari perzijski razvio se na jugozapadu, u današnjoj regiji Fars, a izvorno je njime govorilo pleme Pasurvaš koje je došlo na iransku visoravan u 1. tisućljeću prije Krista. Najstariji poznati primjer staroga perzijskog jesu Behistunski natpisi nastali u vrijeme Ahamenida u petstotim godinama prije Krista. U početku se pisao klinopisom, a potom se počeo zapisivati pahlavijskom abecedom. Bio je jednim od govorenih i službenih jezika Ahamenidskoga Carstva.
Od ovoga se vremena bilježi i stavljanje glagola na kraj rečenice kao i u modernome perzijskome (i raznim drugim starijim indoeuropskim jezicima), a staroperzijski je imao i tri roda (muški, ženski, srednji).[15]
Tragovi staroperzijskoga nađeni su u Iranu, Rumunjskoj (Gherla)[16], Armeniji, Bahreinu, Iraku, Turskoj i Egiptu.[17][18]
Srednjeperzijski jezik odnosi se na perzijski u upotrebi u vrijeme Sasanida, a zove se i pahlavijski. Velik dio pisanih dokumenata vezanih uz zoroastrizam nastali su na ovome su stadiju perzijskoga zapisani. Neki su od njih Bundahiš, Arda Virafname i drugi.
Prijelaz iz srednjeperzijskoga u novoperzijski završen je u vrijeme triju srednjevjekovnih iranskih dinastija Tahirida (820. – 872.), Safarida (860. – 903.) i Samanida (874. – 999.).[19]
.jpg)
Novi ili moderni perzijski jezik tradicionalno se dijeli u tri razdobllja:
- rani novoperzijski (8. i 9. stoljeće)
- klasični novoperzijski (od 10. do 18. stoljeća)
- moderni perzijski (od 19. stoljeća)
Kako se perzijska morfologija nije previše mijenjala, starija razdoblja novoperzijskoga uvelike su razumljiva govornicima modernoga perzijskog.[20]
Prvi tekstovi na ranome novoperzijskome pisani arapskim pismom pojavljuju se u 9. stoljeću. Nastavlja se na srednjeperzijski koji je bio službeni, religijski i književni jezik Sasanida.
Klasični perzijski referira se na standardizirani jezik srednjevjekovne Perzije koji je bio u upotrebi u književnosti i poeziji. Riječ je o jeziku 10., 11. i 12. stoljeća koji se nastavio upotrebljavati kao književni jezik i lingua franca perzijaniziranih turkijsko-mongolskih dinastija do 15. stoljeća te pod povraćenom perzijskom vlašću od 16. do 19. stoljeća.[21]
Rabio se kao lingua franca velikoga Irana i indijskoga potkontinenta. Bio je službeni i kulturni jezik mnogih islamskih dinastija poput Samanida, Bujida, Tahirida, Zijarida, Mogula, Timurida, Gaznavida, Karahanida, Seldžuka, turkmenskih bejlika u Anadoliji, Safavida, Kadžara, Osmanlija i drugih. Perzijski je bio i jedinim neeuropskim jezikom koji je Marco Polo rabio na dvoru Kublaj-kana i na njegovu putu kroz Kinu.[22]
Moderni novoperzijski pojavljuje se u 19. stoljeću kada dinastija Kadžara odabire teheranski iranski kao standard. U to je vrijeme, posebice u polju tehnologije, u perzijski ušlo puno termina iz ruskoga, francuskoga i engleskoga. Prvi radovi koji su bili usmjereni k zaštiti perzijskoga od stranih riječi te standardizaciji pisma pojavljivali su se u vrijeme Nasrudin-šaha Kadžara 1870-ih godina. U vrijeme Mozafaradin-šaha 1903. odlučeno je da će se osnovati prvi perzijski institut (Ferhengistan).[23] Organizacija je kao prihvatljive izvore tvorbe riječi uzimala perzijski i arapski. Glavni joj je cilj bio spriječiti netočnu upotrebu riječi u tisku. Godine 1911. osnovan je drugi odbor usmjeren na perzijski jezik te su perzijske riječi objedinjene u rječniku pod imenom Lugat-e Enǧumen-e Elmi (Rječnik znanstvenog odbora). Ovaj je rječnik kasnije završen i preimenovan u Ferheng-e Katuziyan. Godine 1935. osnovana je Akademija perzijskoga jezika i književnosti (Farhangestân-e Zabân o Adab-e Fârsi) koja je služila kao autoritet za perzijski jezik i koja je vršila istraživanja nad perzijskim i drugim iranskim jezicima.
Standardni perzijski postoji u tri inačice:
- perzijski (farsi) u Iranu
- darijski u Afganistanu, Uzbekistanu i Pakistanu
- tadžički u Tadžikistanu, Uzbekistanu i Rusiji.
Međutim, u Iranu, Afganistanu i Tadžikistanu postoje i mjesni govori drukčiji od standarda.
Tadžički je u sovjetskome razdoblju razvio odvojeni književni jezik i računa se kao odvojeni jezik umjesto inačice perzijskoga.
Ako bi se tri inačice usporedilo, vidjelo bi se da se ne razlikuju previše. Iranski i afganistanski perzijski uglavnom dijele pisanje riječi unatoč razlikama u izgovoru, dok se u tadžičkome te razlike zrcale i u pismu.
Perzijski se zapisuje prilagođenim oblikom arapskoga pisma s nekim dodatnim znakovima i ćirilicom.
U arapskome pismu piše se zdesna nalijevo te se kratki vokali obično ne označuju, ali mogu se prikazati kao dijakritički znakovi u tekstovima za djecu i učenike jezika.
U tablici je naveden uobičajeni iranski izgovor. Arapske riječi obično se zapisuju upotrebom slova za glasove koje u arapskome postoje, ali se u perzijskome stapaju zbog čega često više pismena odgovara istome glasu u izgovoru. Ponekad se javljaju i u izvornim perzijskim riječima.
U retku s navedenim imenima slova zvjezdicom su označena ona koja se ne povezuju s drugima pri pisanju iste riječi.
| ime slova | transkripcija
DMG |
transkripcija
Junker/Alavi |
izgovor | IPA | završni oblik | središnj oblik | početni oblik | izolirani oblik |
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| alef* | ā, a
(s hamzom: ʾ) |
ā, a
|
predstavlja dugo a, ali može biti i glotalni zatvor uz kratko a | [ɒː; ʔ] | ـا | ـا | ا | ا |
| be | b | b | b | [b] | ﺐ | ﺒ | ﺑ | ﺏ |
| pe | p | p | p | [p] | ﭗ | ﭙ | ﭘ | پ |
| te | t | t | t | [t] | ﺖ | ﺘ | ﺗ | ﺕ |
| se | s̱ | s | s | [s] | ﺚ | ﺜ | ﺛ | ﺙ |
| ǧim | ǧ | ǧ | dž/đ | [dʒ] | ﺞ | ﺠ | ﺟ | ﺝ |
| čim | č | č | č/ć | [tʃ] | ﭻ | ﭽ | ﭼ | ﭺ |
| ḥe | ḥ | h | slabo h | [h] | ﺢ | ﺤ | ﺣ | ﺡ |
| ḫe | ḫ | x | jako h, kao u njemačkom Buch | [x] | ﺦ | ﺨ | ﺧ | ﺥ |
| dāl* | d | d | d | [d] | ﺪ | ﺪ | ﺩ | ﺩ |
| zāl* | ẕ | z | z | [z] | ﺬ | ﺬ | ﺫ | ﺫ |
| re* | r | r | r | [r] | ﺮ | ﺮ | ﺭ | ﺭ |
| ze* | z | z | z | [z] | ﺰ | ﺰ | ﺯ | ﺯ |
| že* | ž | ž | ž | [ʒ] | ﮋ | ﮋ | ژ | ژ |
| sīn | s | s | s | [s] | ﺲ | ﺴ | ﺳ | ﺱ |
| šīn | š | š | š | [ʃ] | ﺶ | ﺸ | ﺷ | ﺵ |
| sād | ṣ | s | s | [s] | ﺺ | ﺼ | ﺻ | ﺹ |
| zād | ż | z | z | [z] | ﺾ | ﻀ | ﺿ | ﺽ |
| tā | ṭ | t | t | [t] | ﻂ | ﻄ | ﻃ | ﻁ |
| zā | ẓ | z | z | [z] | ﻆ | ﻈ | ﻇ | ﻅ |
| ʿain | ʿ | ʿ | glotalni zatvor | [ʔ] | ﻊ | ﻌ | ﻋ | ﻉ |
| ġain | ġ | ġ | jako guturalno g ili jako h u strah ga je | [ɣ; ɢ] | ﻎ | ﻐ | ﻏ | ﻍ |
| fe | f | f | f | [f] | ﻒ | ﻔ | ﻓ | ﻑ |
| qāf | q | ġ | jako guturalno g ili jako h u strah ga je | [ɣ; ɢ] | ﻖ | ﻘ | ﻗ | ﻕ |
| kāf | k | k | k | [k] | ﮏ | ﮑ | ﮐ | ک |
| gāf | g | g | g | [g] | ﮓ | ﮕ | ﮔ | گ |
| lām | l | l | l | [l] | ﻞ | ﻠ | ﻟ | ﻝ |
| mīm | m | m | m | [m] | ﻢ | ﻤ | ﻣ | ﻡ |
| Nnūn | n | n | n | [n] | ﻦ | ﻨ | ﻧ | ﻥ |
| wāw* | v, ū, ou | w, u, ou | v, ou ili dugo u | [v, oʊ, uː] | ﻮ | ﻮ | و | و |
| he | h | h | slabo h
na kraju riječi e |
[h] | ﻪ | ﻬ | ﻫ | ﻩ |
| ye | y, ī | j, i, ej | j, ei ili dugo i | [j, ej, iː] | ﯽ | ﯿ | ﯾ | ﯼ |
Podrobniji članak o temi: Gramatika perzijskog jezikaPerzijski red riječi uglavnom slijedi raspored subjekt-objekt-predikat. Međutim, i subjekti i objekti mogu se izraziti zamjenicama ili se njihovo značenje može iščitati iz ukupnoga iskaza tako da se struktura subjekta i objekta može jasno prepoznati na temelju završetka glagola. Red riječi može se mijenjati i tako da subjekt slijedi predikat ili da se predikat nađe na početku. Općenito, glavna surečenica prethodi mogućim zavisnim surečenicama koje se često uvode veznicima. Pokazni elementi također postoje, ali njihova pozicija u rečenici nije strogo određena i često se mijenja u dijalektima i poeziji. Kao glavni element koji gradi rečenicu, nakon strukture subjekta, objekta i predikata, a kao i u drugim indoeuropskim jezicima dolazi redoslijed teme i reme.
U perzijskome me postoji određeni član, međutim određenost nekog izravnoga objekta može se ipak izraziti uz pomoć poslijeloga rā (za razliku od prijedloga, poslijelozi slijede imenice). Neodređenost se iskazuje dodatkom sufiksa -i. U slučaju množine određenost se iskazuje upotrebom množinskoga oblika, a dodatak sufiksa -i ili poslijeloga rā opet označuje neodređenost.
Perzijski ne poznaje kategoriju roda.
Umjesto posvojnih zamjenica, perzijski dodaje osobne nastavke posvojnosti na imenice ili osobne zamjenice uz pomoć ezafeta.
Ezafet je konstrukcija posvojnosti u perzijskome. Rabi se za iskazivanje genitivne veze između dviju imenica ili imenice i zamjenice te pri dodavanju atributa na imenicu. Na prvu imenicu dodaje se sufiks -e (-ye za vokalima). Pridjevi se potom dodaju nakon imenica i ostaju nepromijenjeni. Primjerice, 'velika jabuka' glasi:
| سيبِ بزرگ |
| sib-e bozorg |
| jabuka-e velik |
Ako bi se na tu sintagmu dodala i imenica koja izražava posjedovanje, ezafet bi se ponovno dodao:
| سيبِ بزرگِ پریوش |
| sib-e bozorg-e Parivaš |
| jabuka-e velik-e Parivaš |
Množina se obično tvori pravilno dodatkom sufikasa. Dok se za imenice koje označuju ljude i bića koja se smatraju živima rabi sufiks -ān, sufiks -hā dodaje se na sve nežive predmete, ali u svakodnevnome govoru može se dodati na skoro sve imenice te zamjenjuje i učene arapske množine. Ponekad množine na -ān i -hā postoje istodobno s različitim značenjima.
Glagoli u perzijskome imaju sadašnju i prošlu osnovu od kojih se izvode sva vremenski obilježena značenja. Kako se glagolska osnova ne mijenja pri dodavanju nastavaka unutar jednoga vremena, perzijske konjugacije uglavnom su pravilne. Infinitiv završava na -dan ili -tan i može se kao takav rabiti kao imenica. Osnova za prošlost tvori se uklanjanjem nastavka -an.
Prezent i perfekt tvore se dodavanjem pripadajućih nastavaka za lica na odgovarajuću osnovu. U uobičajenome prezentu dodaje se i predmetak mi- na većinu glagola uz lične nastavke. Glagoli često imaju nepravilno tvorenu prezentsku osnovu, ali kako je u perzijskome izniman broj glagola koji se tvore uz pomoć manjeg opsega glagola oslabljena značenja i imenske riječi, oblici su predvidljiviji.
Perzijski ima i puno oblika koji se tvore pomoćnim glagolima, između ostalih perfekt i pluskvamperfekt te futur.
- ↑ Persian Language (FAS) – L1 & L2 Speakers, Status, Map, Endangered Level & Official Use | Ethnologue Free. Ethnologue (Free All) (engleski). Pristupljeno 30. svibnja 2026.
- ↑ Persian, Iranian. Ethnologue. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. siječnja 2022. Pristupljeno 25. veljače 2021.
- ↑ Documentation for ISO 639 identifier: prs. Pristupljeno 15. ožujka 2023.
- ↑ Baker, Mona. 2001. Routledge Encyclopedia of Translation Studies. Psychology Press. str. 518. ISBN 978-0-415-25517-2. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. listopada 2022. Pristupljeno 20. lipnja 2015..
All this affected translation activities in Persian, seriously undermining the international character of the language. The problem was compounded in modern times by several factors, among them the realignment of Central Asian Persian, renamed Tajiki by the Soviet Union, with Uzbek and Russian languages, as well as the emergence of a language reform movement in Iran which paid no attention to the consequences of its pronouncements and actions for the language as a whole.
- ↑ de Bruijn, J.T.P. 14. prosinca 2015. Persian literature. Encyclopædia Britannica. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. lipnja 2019. Pristupljeno 10. srpnja 2019.
- ↑ Skjærvø, Prods Oktor. Iran vi. Iranian languages and scripts (2) Documentation. Encyclopædia Iranica. XIII. str. 348–366. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. studenoga 2016. Pristupljeno 30. prosinca 2012.
- ↑ Lazard, Gilbert. 1971. Pahlavi, Pârsi, dari: Les langues d'Iran d'apès Ibn al-Muqaffa. Frye, R.N. (ur.). Iran and Islam. In Memory of the late Vladimir Minorsky. Edinburgh University Press
- ↑ Namazi, Nushin. 24. studenoga 2008. Persian Loan Words in Arabic. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. svibnja 2011. Pristupljeno 1. lipnja 2009.
- ↑ Classe, Olive. 2000. Encyclopedia of literary translation into English. Taylor & Francis. str. 1057. ISBN 1-884964-36-2. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. ožujka 2021. Pristupljeno 28. rujna 2020..
Since the Arab conquest of the country in 7th century AD, many loan words have entered the language (which from this time has been written with a slightly modified version of the Arabic script) and the literature has been heavily influenced by the conventions of Arabic literature.
- ↑ Lambton, Ann K. S. 1953. Persian grammar. Cambridge University Press.
The Arabic words incorporated into the Persian language have become Persianized.
- ↑ Vafa, A; Abedinifard, M; Azadibougar, O. 2021. Persian Literature as World Literature. Bloomsbury Publishing. US. str. 2–14. ISBN 978-1-501-35420-5
- ↑ IRAN vi. IRANIAN LANGUAGES AND SCRIPTS. Encyclopaedia Iranica (engleski). Pristupljeno 6. lipnja 2026.
- ↑ Bailey, Harold Walter; Gray, Basil; Frye, Richard Nelson. 1975. The Cambridge history of Iran. University of Cambridge. Cambridge university press. Cambridge, New York ; Melbourne. ISBN 978-0-521-20093-6
- ↑ THE IRANIAN: Features: Language, Persian or Farsi. www.iranian.com. Pristupljeno 6. lipnja 2026.
- ↑ Woodard, Roger Dillard. 2008. The ancient languages of Asia and the Americas. Cambridge University Press. Cambridge. ISBN 978-0-521-68494-1
- ↑ The Gherla Inscription - Livius. www.livius.org. Pristupljeno 6. lipnja 2026.
- ↑ Old Persian Texts. www.avesta.org. Pristupljeno 6. lipnja 2026.
- ↑ Kent, R. G.: Old Persian: Grammar Texts Lexicon, str. 6. American Oriental Society, 1950.
- ↑ Jackson, A. V. Williams. 1920. Early Persian poetry, from the beginnings down to the time of Firdausi. New York: The Macmillan Company. str. 17. – 19. (Public Domain)
- ↑ Bearman, Peri, ur. 2004. The encyclopaedia of Islam. 12: Supplement. Brill. Leiden. ISBN 978-90-04-13974-9
- ↑ Persian Language. www.iranchamber.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. lipnja 2018. Pristupljeno 6. lipnja 2026.
- ↑ PERSIAN AUTHORS OF ASIA MINOR PART 1. Encyclopaedia Iranica (engleski). Pristupljeno 6. lipnja 2026.
- ↑ FARHANGESTĀN. Encyclopaedia Iranica (engleski). Pristupljeno 6. lipnja 2026.
- Natel Khanlari, P., «Povijest perzijskog jezika I, II i III», Nashr-e Nou, Tehran, Iran, 1986.
- Dustkhah, J. «Avesta», Entesharat-e Morvarid, Tehran, Iran, 1995.