Tri najbolja teološka argumenta protiv kršćanstva

NOTA BENE: Ovaj članak utemeljen je na objektivnim povijesnim podacima i radu biblijskih stručnjaka poput Barta Ehrmana, Jamesa Tabora, Daniela McClellana, i Elaine Pagels. Većina podataka lako je provjerljiva, a za one manje poznate navedeni su pouzdani izvori.

Dosta vam je uobičajenih argumenata o upitnoj povijesnosti Biblije, nemoralu Starog zavjeta, ili apsurdnim Isusovim postupcima? Niže su navedena tri sofisticirana, teološka argumenta koji snižavaju šanse da je kršćanstvo istinito.

Naravno, teološki argumenti znaju zvučati izlišno. Nepotrebno je proučavati kršćansku teologiju kako biste zaključili da ona najvjerojatnije nije istinita. Zamislite osobu koja sumnja u točnost aboridžinske mitologije, ali umjesto zadržavanja na manjku pouzdanih dokaza, ona provodi godine proučavajući aboridžinske teološke detalje i detektira njihove rupe. Kao i kod kršćanstva – ili bilo koje druge skupine uvjerenja o tome kako svijet funkcionira – jedino pitanje treba biti “Koji pouzdani dokazi to potvrđuju?” Nitko ne treba tratiti vrijeme na teološke kontradikcije ako teret dokaza nije zadovoljen, jer je puno vjerojatnije da je određena ideja pogrešna, nego točna: neistina je bezbroj, a istina samo jedna.

Ipak, problemi u kršćanskom modelu svijetu dodatno snižavaju šanse da je on istinit. Sljedeća tri argumenta iznio je u jednoj debati filozof i YouTuber Alex O’Connor. Ovdje ih iznosim i ja, jer dijelim O’Connorovo mišljenje da su uvjerljivi.

Odgovori na problem patnje – teodiceje – najčešće se tiču ljudske patnje. Na pitanje “Zašto Bog dopušta patnju?”, teolozi odgovaraju na različite načine: patnjom se primičemo Kristu, iz nje nešto učimo, a koji god razlog iza nje bio, ona će jednoga dana biti kompenzirana u Raju.

No što je sa životinjskom patnjom? Prema teologiji, životinje nemaju slobodnu volju. Ako nemaju slobodnu volju, ne mogu “prihvatiti Krista” i pritom steći vječni život. Premda pitanje njihova zagrobnog života ostaje diskutabilno u rimokatolicizmu,1 čini se sumnjivo da bi svaka jedinka koja je ikad živjela završila u Raju. Govorimo o bezbroj životinja, uključujući one izumrle.

Dakle, Bog je stvorio životinje, ali im je bespotrebno dodijelio kapacitet za patnju. Trilijuni stvorenja diljem svijeta – od najmanjih mrava, stonoga, crva, i bubamara, pa sve do zebri, medvjeda, slonova, i kitova – pate svakodnevno u neopisivoj mjeri. Kako ne bismo umanjili njihovu patnju ostavljajući je na filozofskoj razini slova na ekranu, pogledajte sljedeći videozapis. Pritom imajte na umu da ovakvu patnju Bog svakodnevno dopušta, a da iza nje nema utjehe, kompenzacije, ili spasenja.

Koja je alternativa? U naturalističkom modelu svijeta – onom racionalnom – patnja ne iziskuje dublje objašnjenje. Ona je posljedica biologije: bol je signal našeg tijela da nešto polazi po zlu. Premda bezbolan život zvuči idilično, nesretnici koji ne osjećaju bol često žive teškim životima: sprže si ruke zadržavajući ih predugo na užarenim površinama; uzrokuju si trajno oštećenje vida trljanjem očiju; inficiraju si neprimjetne rane itd. Budući da je Homo sapiens tek jedna od životinjskih vrsta, nema ni nepotrebne distinkcije između “životinjske” i “ljudske” patnje.

Bez pouzdanih dokaza koji bi to potkrijepili, pridavanje metafizičkog značaja patnji zapadanje je u logičku pogrešku u povezivanju. Čak i ako ste kršćanin, vjerujete li u biološko-evolucijsku pozadinu patnje, između dvije opcije, racionalno bi bilo vjerovati u onu s jednom pretpostavkom manje (1, ne 2):

1. Patnja je evoluirala radi boljeg preživljavanja.

2. Patnja je evoluirala radi boljeg preživljavanja, i ima metafizički značaj.

Zamislite dvije osobe. Jedna je rođena u Imotskom, druga u Japanu. Prva je odmalena okružena crkvama, raspelima, i Biblijama. Njezina obitelj, prijatelji, rodbina, i šira zajednica vjeruju da je prije 2000 godina jedan Židov oživio. U skladu s ljudskom psihologijom – konformizmom, efektom vlaka, Aschovim eksperimentom, tribalizmom, i kognitivnim pristranostima – osoba će gotovo biti kršćanin. Stoga, ako je kršćanstvo istinito, njezine su šanse za spasenje od rođenja veće od kakvih 90 %.

Japanac nije te sreće. Oko njega gotovo nigdje nema crkava, raspela, ili Biblija. Tek je tradicionalno praznovjeran: kadšto posjećuje hramove, moli se precima i lokalnim božanstvima, a kršćanstvo je jedna od udaljenih religija s druge strane svijeta. U skladu s ljudskom psihologijom, vjeruje u što vjeruje i ostatak njegove zajednice. Stoga, ako je kršćanstvo istinito, šanse ove osobe za spasenje od rođenja su joj na kakvih 1 %.2 Slobodna volja ne uklanja problem: zahvaljujući utjecaju okoline na psihologiju, osoba u kršćanskoj zajednici uvijek će imati puno veće šanse da postane kršćanin od one u nekršćanskoj zajednici. Slobodna volja ovdje ne znači da Hrvat ili Japanac tijekom života imaju 50 % šanse da “prihvate Krista”.

Geografska lokacija na kojoj je osoba nasumično rođena drastično povisuje ili snižava njezine šanse za spasenje. Ako je kršćanstvo istinito, sumnjivo je da nasumičnost ovako utječe na nečiju sudbinu vječnog života. U idealnom slučaju, očekivali bismo ravnopravnu raširenost kršćanstva diljem Zemlje: bez obzira na to rodi li se osoba u Imotskom ili Japanu, njihove šanse za spasenje pri rođenju trebale bi biti jednake.

Argument božanske skrivenosti formulirao je filozof J. L. Schellenberg 1993. godine. On se svodi na sljedeće: ako je kršćanstvo istinito, sumnjivo je da se tolik broj otvorenih i dobronamjernih ljudi ne može uvjeriti u to.

Kršćani redovito pristupaju nekršćanima kao ljudima koji aktivno odbijaju prihvatiti Krista. Ne tvrdim da takvih ljudi nema, no iz vlastitog iskustva znam da to nije uvijek slučaj. Meni bliski ateisti nisu tvrdoglavi jer to žele biti, već se naprosto ne mogu prisilno uvjeriti da je kršćanstvo istinito, baš kao što se ne mogu uvjeriti da su istiniti islam, judaizam, hinduizam, zoroastrizam, astrologija, frenologija, Feng Shui, ili QAnon. Nije da kršćanske argumente “aktivno odbijaju”, već im oni zvuče neuvjerljivo – identično kao što kršćanima budistički argumenti zvuče neuvjerljivo.

Osobno, moj je cilj maksimalno se primaknuti objektivnoj istini u vezi toga kako svijet funkcionira. Ako je kršćanstvo istinito, ne moram vjerovati u nj, već će mi pouzdani dokazi takvo što demonstrirati. Ako je Isus vrhovni kozmički Spasitelj čije društvo donosi vječitu radost, bilo bi iracionalno odbijati ga. Stoga, otvoren sam prema kršćanstvu kao i prema bilo kojoj drugoj ideji. Pokušao sam učiniti sve što su mi kršćani savjetovali, ali, kao i toliko drugih nekršćana, nisam uspio postati kršćanin.

Argument božanske skrivenosti najbolje je sažeo križar Antonius Block u filmskom klasiku Ingmara Bergmana, Sedmom pečatu. Koliko god Block pokušavao prihvatiti kršćanstvo, ne uspijeva. U ikoničnoj sceni, on monologizira: “Zašto je tako okrutno nemoguće spoznati Boga vlastitim osjetilima? Zašto bi se On skrivao u magli ispraznih obećanja i neviđenih čuda…? Što će se dogoditi sa svima nama koji želimo vjerovati, ali ne možemo?” Svi mu teološki argumenti zvuče šuplje, svaki posjet crkvi djeluje uzaludno, a na svaku njegovu molitvu odjekuje tišina. Imajte na umu da koncept božanske skrivenosti ne potječe od Bergmana. Spominjali su ga i drugi mislioci i intelektualci poput Anselma iz Canterburyja i Friedricha Nietzschea, a iza Bergmana Woody Allen i spomenuti J. L. Schellenberg. Čak i biblijski Psalam 22 otkriva ga stihovima “Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš”, a početke iste pjesme citira i sâm Krist na križu vapeći: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”

U slučaju da procjenjujete istinitost kršćanstva, razmotrite sljedeća tri argumenta. Prvo, životinjska patnja: čak i ako bol kod ljudi krije metafizički smisao, Bog ju bespotrebno dopušta kod životinja. Drugo, geografija: nasumična točka na Zemlji na kojoj se osoba rodila drastično snižava ili povisuje njezine šanse za spasenje. Treće, božanska skrivenost: sumnjivo je da se toliko ljudi ne može uvjeriti u istinitost kršćanstva, premda je prema tome maksimalno otvorena.