Popularne zablude u vezi Uskrsa

NOTA BENE: Ovaj članak utemeljen je na objektivnim povijesnim podacima i radu biblijskih stručnjaka poput Barta Ehrmana, Jamesa Tabora, Daniela McClellana, i Elaine Pagels. Većina podataka lako je provjerljiva, a za one manje poznate navedeni su pouzdani izvori.

Unaokolo kruži pregršt raznih zabluda, a mnoge od njih tiču se kršćanstva. Kao i u članku o popularnim zabludama o Božiću, niže su navedene neke od zabluda – ali i manje poznatih činjenica – vezanih uz Uskrs.

Izvorni članak: O zombijima u Novom zavjetu

Jedan učestalo zanemarivan odlomak iz Novog zavjeta jest onaj iz Mateja 27,52-53. Opisujući Isusov trenutak smrti, Matej usputno tvrdi da su mrtvi sveci u Jeruzalemu oživjeli, a po Isusovu uskrsnuću ustali i pokazali se mještanima. Dakle, nije samo Isus uskrsnuo, već i mnogi drugi ljudi.

Tada se hramska zavjesa razdera na pola odozgo do dolje, zemlja se strese, hridine se raspuknu, grobovi otvore, a mnoga tijela svetaca koji su bili preminuli oživjela su. Izašli su iz grobova po njegovom uskrsnuću, ušli u Sveti grad i pokazali se mnogima. (Mt 27,52-53)

Usput rečeno, nitko drugi ne spominje ovaj događaj. Nijedan drugi novozavjetni autor. Nijedan onodobni povjesničar. Nijedan apokrifni evanđelist. Ovaj naizgled značajan događaj nije ostao zapamćen ni kao usmena predaja u Izraelu ili među Židovima. Po svemu sudeći, Matej ga izmišlja radi dramatičnog učinka.

Fraza “Židovi su ubili Isusa” osnova je za antisemitizam, ali je ujedno i povijesno netočna.

Prvo, valja naglasiti da je Isus bio Židov. Njegovi apostoli bili su Židovi. Svi su slijedili Zakon, sudjelovali su u židovskim običajima, i bili su obrezani. Isus svakako nije ubio sam sebe, niti su ga ubili učenici, pa je izjava “Židovi su ubili Isusa” po definiciji netočna – jer je očito bilo Židova koji nisu htjeli ubiti Isusa.

Drugo, kakvu god ulogu specifični “Židovi” imali u Isusovoj smrti, logički je skok od nekolicine krivaca optužiti čitavu etničku skupinu. U najboljem su slučaju krivi svećenici poput Kajfe koji su vršili pritisak na rimske vlasti da se Isusa ubije. Ne Anne Frank.

Optužiti “Židove” za Isusovu smrt jednako je apsurdno koliko i optuživati “Amerikance” za onu Georgea Stinneyja, dječačića koji je 1944. u SAD-u nevin smaknut zbog pogrešne presude da je ubio dvije djevojčice.

Treće, u vrijeme Isusove smrti, Jeruzalem je bio pod rimskom vlašću. Na čelu je bio rimski namjesnik Poncije Pilat. Židovsko svećeničko vijeće – sinedrij – najvjerojatnije nije smjelo donositi smrtne presude. Opet, kakav god utjecaj vijeće imalo na presudu, nju su i dalje najvjerojatnije morali donijeti Rimljani. A to vidimo i u evanđeljima, gdje Pilat donosi konačnu odluku o Isusovom pogubljenju.

Ako petero ljudi potiče šestog da potegne okidač, to ne razrješuje šestog krivnje. Koliku god krivnju snosili ostali, šesti snosi onu najveću kao netko tko je potegao okidač.

Četvrto, rimske vlasti imale su legitimne razloge za Isusovo smaknuće. Povjesničari procjenjuju da je vjerojatno autentičan onaj podatak da je na Isusovom križu pisalo INRI – IESUS NAZARENUS REX IUDAEORUM – “Isus Nazarećanin, židovski kralj”. Ako jest, to znači da je povijesni Isus, time što se prozvao mesijom, tj. budućim židovskim kraljem, doveo u pitanje rimsku vlast. A Rimljani nisu dopuštali da se njihov autoritet dovodi u pitanje.1

Raspeće je bila kazna za posebne prijestupe. Godine 71. pr. Kr., 6000 robova koji su podržali Spartakov ustanak razapeto je na križeve duž Vije Appije u Rimu. Raspeće bi bilo prikladno za prijestup koji je Isus u očima Rimljana počinio. Brutalno, javno smaknuće prenosilo je poruku Carstva svim ostalim potencijalnim nevaljalcima: ako se i vi drznete posumnjati u našu vlast, skončat ćete kao i ovaj ovdje.2

Onodobni nekršćanski autori, filozof Filon iz Aleksandrije i povjesničar Josip Flavije, opisuju Pilata kao nemilosrdnog i okrutnog vladara.3 Sumnjivo je da bi kao takav moralno dvojio oko sudbine nasumičnog Galilejca koji se pača u politiku. Pogotovo u rimskom svijetu gdje su dominacija, nasilje, ubojstva, gladijatorske igre, javna smaknuća i ratovi bili dio svakodnevnice.

Točno je da su “Židovi” predali Isusa rimskim vlastima. No upravo su rimske vlasti bile te koje su ga smaknule, na temelju, iz njihove perspektive, valjanih političkih razloga.

Brojne web stranice tvrde da je Uskrs blagdan preuzet od blagdana europske božice Ostare (Ēostre) ili mezopotamske Ištar.

Ovo je posve neistinito.

Kao što objašnjava biblijski stručnjak Daniel McClellan, Uskrs nije varijacija na Easter, nego na židovski blagdan Pashe. Anglofoni govornici spremno povezuju Ostaru s Uskrsom zbog povezanosti riječi ‘Eostre’ i ‘Easter’. No, riječ Uskrs u većini drugih jezika varijacija je na riječ ‘Pasha’. A Uskrs, kao varijacija na Pashu, slavio se na Sredozemlju stoljećima prije pojave božice Ostare. Ista je stvar s božicom Ištar: ‘Easter’ zvuči slično kao Ištar, no mezopotamska božica nema veze s Uskrsom.4

Što se tiče Eostre, uopće jedini povijesni dokaz za nju pronalazimo u knjizi De ratione temporum engleskog teologa Bede iz 8. st. Beda je spominje isključivo u jednom odlomku:

Eosturmonath [mjesec travanj] nosi ime koje se prevodi kao ‘pashalni mjesec’, a nekoć se nazivao prema njihovoj božici Eostri, u čiju su čast tog mjeseca slavili blagdani. Sad to pashalno razdoblje nazivaju njezinim imenom, nazivajući radosti novog obreda tradicionalnim imenom starog običaja.

To je sve što imamo. Bilo kakva tvrdnja o povezanosti Eostre s plodnošću, zečevima, jajima, plavom kosom, ili čime drugim nije utemeljena na dokazima.5

Uskršnji zeko u današnji se oblik razvio zahvaljujući nekolicini čimbenika. Jedan od njih možda je povezanost Isusove majke Marije s europskim zecom tijekom srednjeg vijeka. Naime, ženke određenih zečeva mogu ponovno zatrudnjeti tijekom već aktualne trudnoće – biolozi ovu pojavu nazivaju superfetacijom – pa tako više fetusa u različitim točkama razvoja raste istovremeno u maternici. Superfetacija je samo dodatno povezala zečeve i njihovu već općepoznatu simboličnu plodnost s idejom djevičanske plodnosti. Stoga je zec postao simbol Marijinog djevičanskog začeća, pojavljujući se na onodobnim slikama.

No, na konkretnu povezanost zeca i Uskrsa nailazimo u 17. st. u protestantskoj Njemačkoj – tadašnjem Svetom Rimskom Carstvu. Ne znamo odakle dopire ova tradicija, koliko se dugo prakticirala, niti je li nužno povezana s Marijom. Kršćanstvo je tad već stoljećima bilo rašireno u Njemačkoj i nemamo dokaza da je uskršnji zec preuzet iz nekršćanskog, “poganskog” konteksta. Naš najraniji spomen zeca izvire iz knjige De ovis paschalibus (hrv. O uskršnjim jajima) iz 1682. g. Autor Georg Franck von Franckenau navodi narodnu priču da uskršnji zec skriva jaja u prirodi kako bi ih dječica kasnije pronašla.6 U 18. st., njemački anabaptisti emigrirali su u Sjevernu Ameriku i sa sobom ponijeli lokalna vjerovanja, uključujući uskršnjeg zeca.7 S daljnjim razvitkom i popularizacijom modernog Uskrsa u 19. st., zec je postao simbol ovog blagdana.

Po svemu sudeći, uskršnji zec razvio se iz lokalnog uvjerenja jedne njemačke regije, koja je dotad već stoljećima bila kršćanska.

Zbog raširene izreke “Isus je ustao na treći dan”, lako je pomisliti da je Isus tri dana bio mrtav. No Isus je umro u petak, a oživio u nedjelju. U najboljem je slučaju mrtav bio dva dana. Naravno, ustao je na treći dan (petak → subota → nedjelja).

Izvorni članak: Kontradikcije iz Novog zavjeta

Novozavjetnih je kontradikcija mnogo, uključujući i u vezi detalja Isusove smrti (npr. u koliko je sati umro, koje su mu bile posljednje riječi, je li se zastor u Hramu raspuknuo prije ili poslije njegove smrti). No, dvije bitne kontradikcije tiču se samog uskrsnuća.

Koliko je žena zateklo Isusovu grobnicu praznom? Autor Mateja piše da su to bile dvije Marije:

Po suboti, u osvit prvog dana u tjednu, Marija Magdalena i druga Marija otišle su pogledati grob. (28,1)

Marko spominje tri žene:

Kad je prošla subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupile su miomirise kako bi otišle pomazati Isusa. (16,1)

U Luki ih je više:

U prvi su dan tjedna otišle one vrlo rano do groba s mirisima koje su bile pripravile. […] Bile su Marija Magdalena, Ivana, Marija, majka Jakovljeva, i još druge s njima, koje su ovu vijest donijele apostolima. (24,1-10)

A kod Ivana samo jedna:

A u prvi dan tjedna dođe Marija Magdalena rano na grob, dok je još bila tama, i vidi da je kamen odvaljen od groba. (20,1)

U Mateju anđeo pred grobnicom od Marija zahtijeva da učenicima prenesu da pođu u Galileju, regiju sjeverno od Jeruzalema. Ženama se potom na putu pojavljuje Isus koji to potvrđuje:

Tada im dođe Isus ususret i reče: “Zdravo!” One su mu pristupile, obujmile mu noge i poklonile mu se. Nato im je Isus rekao: “Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da idu u Galileju! Ondje će me vidjeti.” (28,9-10)

Jedanaestorica učenika otišli su u Galileju na goru, kamo ih je Isus bio uputio. Kad su ga vidjeli, poklonili su mu se. A neki su posumnjali. (28,16-17)

U Luki, nakon posjeta praznoj grobnici, žene prenose učenicima svoje svjedočanstvo, a oni im ne vjeruju. Istoga dana, Isus se pokazuje dvojici učenika na putu do sela Emausa. Kasnije se oni vrate u Jeruzalem ne bi li to podijelili s drugima, i tad Isus dolazi pred čitavu sljedbu:

Još u isti čas ustanu, vrate se u Jeruzalem i naiđu jedanaestoricu skupa sa svojim prijateljima. […] Dok su oni još govorili o tome, stane Isus među njih i reče im: “Mir s vama! (Ja sam, ne bojte se!)” Oni su od tjeskobe i straha mislili da vide duha. (24,33-37)

Isti autor ovo ponavlja u Djelima apostolskim, gdje naglašava da je Isus kategorički zabranio učenicima odlazak iz Jeruzalema:

Kad je bio s njima, zapovjedio im je da ne idu iz Jeruzalema, nego da čekaju Očevo obećanje koje (reče) “ste čuli od mene.” (1,4)

Dakle, u Mateju učenici napuštaju Jeruzalem i tek u Galileji viđaju oživjelog Isusa. Kod Luke se to zbiva u Jeruzalemu (drugoj regiji, Judeji), iz kojeg učenici eksplicitno ne smiju otputovati sve do uzašašća.

Naravno, postoji još zanimljivosti i zabluda u vezi Uskrsa. No nabrojane vrijedi upamtiti.

Nije samo Isus uskrsnuo. Isusa su ubili Rimljani, ne Židovi. Uskrs nema veze s božicom Ostarom, a zec nije preuzet iz poganskih rituala. Isus nije tri dana proveo mrtav, nego dva. Opisi uskrsnuća u evanđeljima međusobno su kontradiktorni.

Zablude na stranu — u nadi da ćemo sutrašnji dan provesti u blagostanju, svima neka je sretan Uskrs!