Najveća zabluda u vezi Biblije

NOTA BENE: Ovaj članak utemeljen je na objektivnim povijesnim podacima i radu biblijskih stručnjaka poput Barta Ehrmana, Jamesa Tabora, Daniela McClellana, i Elaine Pagels. Većina podataka lako je provjerljiva, a za one manje poznate navedeni su pouzdani izvori.

Postoji jedna popularna zabluda u vezi Biblije. Premda jednostavna, ona je ujedno i najveća prepreka za ispravnije razumijevanje Svetog pisma.

Spremni?

Rašireno je uvjerenje da je Biblija jedna knjiga. No ona to nije.

Još jednom: BIBLIJA NIJE JEDNA KNJIGA.

I još važnije, ona ne prenosi jednu poruku.

Biblija je najčešće otisnuta unutar jednih korica, pa na nju prirodno gledamo kao na jednu knjigu. Međutim, ona je zbirka knjiga – kolekcija, antologija – pisanih u periodu od kakvih 1200 godina. Skup je to različitih antičkih spisa, proizvedenih u različitim povijesnim razdobljima, različitim žanrovima, i s različitim porukama. Kao što je rekao biblijski stručnjak Daniel McClellan: “Biblija nije jednoglasna. […] Ona ne govori jednim, dosljednim, i povezanim glasom.”1

Obrazovaniji proučavatelji vole Bibliju opisivati kao knjižnicu, ali ova je etiketa izlišna iz dvaju razloga. Prvo, nude nam se preciznije riječi za ovaj tip knjige (zbirka, kolekcija, antologija). Drugo, ni za koju drugu zbirku takvo što ne govorimo — ni za, primjerice, arapsku Tisuću i jednu noć, indijsku Mahabharatu, ili hinduističke Vede. Tvrdnja da je Biblija ‘knjižnica’ nepotrebno joj pridaje ekskluzivnost.

Premda biblijski kanon varira ovisno o denominaciji, rimokatolička verzija sadrži 73 knjige, protestantska 66. Najpoznatija engleska verzija – Biblija kralja Jakova – broji otprilike 800 000 riječi. Za usporedbu, prosječni roman sastavljen je od njih 70 000.

Problematično je, onda, prihvaćati argumente prema kojima je Biblija “najveća knjiga” ili “knjiga koja ima sve”. Za očekivati je da će 70-ak knjiga pokriti najšarolikije teme. Bilo bi to kao da uzmemo Beowulfa (8. st.), Priče iz Canterburyja (14. st.), Romea i Juliju (16. st.), Izgubljeni raj (17. st.), Robinsona Crusoea (18. st.), Olivera Twista (19. st.), priče o Sherlocku Holmesu (19. st.), lyricse Led Zeppelina (20. st.), i biografije Winstona Churchilla (21. st.) – otisnemo ih kao jednu knjigu, koju potom proglasimo najboljom. Takvo je što nepošteno prema drugim knjigama.

Kao i kod navedene analogije, i kod Biblije vrijedi sljedeće: ona NE prenosi jednu poruku.

Nema univerzalnog interpretativnog ključa kojim Biblija ima smisla ili je dosljedna, jer autori koji su pisali ove različite spise takvo što nisu imali na umu. Nitko od njih nije ni znao da piše “Bibliju”. Svatko je stvarao tekstove u skladu s vlastitim motivima, gledištima, i društvenopolitičkim kontekstom. Židov koji je na hebrejskom sastavljao uokvireni dio Knjige o Jobu, otprilike 1000 g. pr. Kr., nije ni sanjao da će tisućljeće kasnije neki drugi spisatelj na grčkom proizvesti psihodelično Otkrivenje, a da će netko treći sve strpati u jednu zbirku. Ova dva spisa ne prikazuju istu teologiju, iste vrijednosti, ili istog boga.

Razmotrimo i drugi primjer. Pripovijest o Noinoj arci nešto je deseto naspram Pavlovih pisama. Priču o arci zapisali su Izraelci vjerojatno oko 5. st. pr. Kr., provevši sedamdesetak godina u Babilonu kao robovi. Noa je napisan pod mezopotamijskim utjecajem, pri čemu su se Izraelci oslanjali na regionalni mit o potopu koji je više od tisućljeća kolao Bliskim istokom, a koji se može pronaći u ranijem Epu o Gilgamešu, Mitu o Atra-Hasisu, ili Mitu o postanku Eridua. U Noi je izraelski bog okarakteriziran kao nemilosrdan entitet s omiljenom obitelji na Zemlji, spreman potopiti 99,9 % ljudi i nedužnih životinja.

S druge strane, Pavlove pisma (poslanice) napisao je helenizirani Židov Pavao 600 godina kasnije (premda su u današnjem kanonu i krivotvorine). Radi se o njegovoj korespondenciji sa zajednicama koje je osnivao diljem Sredozemlja. Pavao je vjerovao da je smaknuti Isus židovski mesija. Isus je pak bio proizvod židovskog apokalipticizma, teološkog pravca oformljenog 300 godina nakon babilonskog ropstva, prema kojem su Židovi iščekivali pojavu teološko-političke figure koja će u Božje ime povratiti Kraljevstvo Izrael, zaustaviti ratove, i unijeti mir u svijet.

Različito autorstvo izvor je biblijske nedosljednosti. Ona u svojih 70-ak knjiga nema dosljedan moral. I zato je jednostavno – bilo ateistima, bilo vjernicima – ukazati iz ovog ili onog razloga na odlomak iz jedne biblijske knjige, a pritom zanemariti nešto oprečno tomu iz druge knjige.

Različito autorstvo i njihove teologije objašnjavaju biblijske kontradikcije. U Tanakhu (Starom zavjetu), Bog je redovito osvetoljubiv i nemilosrdan: naređuje genocide, nasmrt kamenuje ljude zbog skupljanja drva subotom, ubija vjernike jer su refleksno dotaknuli njegov sveti kovčeg, dopušta iživljavanje na dobrom čovjeku kako bi nekomu nešto dokazao, i pruža upute za ropstvo. Takva koncepcija nepomirljiva je s interpretacijom da je Isus bog. Okretanje drugog obraza, ljubav prema neprijateljima, opraštanje, i pružanje pomoći potrebitima radikalno su drukčije ideje.

Usporedimo samo različite ulomke o starozavjetnom Bogu i Isusu:

“Taj čovjek ima se smrću kazniti. Neka ga kamenuje sva zajednica izvan tabora.” - Jahve (Br 15,35)
“Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” - Isus (Iv 8,7)

“Neka ga tvoje oko ne sažaljuje; ne štedi ga i ne sakrivaj ga, nego ga ubij! Neka se najprije tvoja ruka digne na nj da ga usmrtiš, a onda ruka svega naroda.” - Jahve (Pnz 13,8-9)
“Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe!” - Isus (Mt 22,37)

[Primi Uza Božji kovčeg i čvrsto ga pridrži, jer su volovi potegnuli na stranu. Tada se raspali Gospodinov gnjev na Uzu, i udari ga tamo Bog radi njegove opačine.] — 2 Sam 6,7
“A ja vam kažem: Ne opirite se zlu, nego ako te tko udari po desnom obrazu, obrni mu i drugi!” - Isus (Mt 5,39)

Prema kršćanskoj interpretaciji, ovo je identičan lik u dva različita trenutka. No nema potrebe za racionalizacijama poput one da je Isusovim dolaskom genocid postao nemoralan (moralni relativizam), ili pozivanja na “otajstvo” (sinonim za “ovo nema smisla”). Ne iznenađuje da je ranokršćanski teolog, Marcion, smatrao da je starozavjetni Stvoritelj zao entitet, nespojiv s dobrim Isusom koji je došao spasiti čovječanstvo. I znamo zašto su tekstovi nespojivi. Pisali su ih različiti autori s različitim gledištima u različitim vremenima. Uobičajena interpretacija rezultat je cilja “Kako spojiti ove tekstove u koherentnu cjelinu?”, a ne “Neutralno analizirajmo ove tekstove u književnopovijesnom kontekstu.”

Čak i autori Novog zavjeta prikazuju različitog Isusa. Za kronološki najranijeg evanđelista, Marka, Isus je izvanredna osoba koja poprima božanska obilježja tek nakon čišćenja od grijeha kod Ivana Krstitelja. Matej i Luka prikazuju ga kao nekoga tko je od samog rođenja bio božanski, jer ga je rodila djevica. Za Ivana Isus nije božanski od krštenja ili rođenja, već od samog početka svijeta (čuveni logos). Primjera je mnogo.

Nametanje jedne interpretacije na zbirku od 73 različite knjige nije zabranjeno. Svatko je slobodan to činiti.

No ako nam je cilj istražiti književnu povijest – ili povijest uopće – nužno je ovoj zbirci antičkih tekstova pristupiti intelektualno iskreno, uzimajući u obzir autorstvo i kontekst.