Maske su pale

Jučer sam zamoljen da na papir stavim svoja iskustva iz vremena korona-totalitarizma, koja će poslužiti kao dio zbirke priča ljudi koji su tada javno stali u obranu osnovnih ljudskih prava. Taj poziv je u motivirao prisjećanje na vrijeme od 2020. do 2024. godine, ali i sistematizaciju misli s jednim vremenskim odmakom.

Trebamo žaliti za tim što nitko nije odgovarao za mjere koje su rezultirale tisućama izgubljenih života zbog otkazanih operacija, nepravovremeno dijagnosticiranih bolesti, izgubljenih poslova, djetinjstava… Ali budimo realni, znali smo da nitko neće odgovarati. Štoviše, dogodilo nam se isto što i u komunizmu s UDB-ašima: najzaslužniji poslušnici režima su nagrađeni! Tada direktorskim pozicijama, a sada angažmanima na HRT-u, Indexu, Telegramu…

No svakako, taj je period iza nas. I dok je nekima otpor u tom razdoblju postao dio identiteta te i danas pričaju o tome, ja sam netko tko gleda naprijed i priprema se za idući psy-op, ne gubeći previše vrijeme na “staru slavu” i ono što je bilo prije par godina. Ipak, za tu pripremu krucijalno je naučiti nešto iz prošlosti.

Ako mene pitate, korona je bila IZNIMNO korisna, jer je skinula daaaaaleko više maski negoli je stavila. Mnogi “liberali” i “borci za ljudska prava” su se razotkrili kao režimlije koje u niskom startu čekaju priliku da postanu komesarčići. Korona je pokazala pravo lice pojedinaca, udruga, inicijativa… i točno se vidjelo tko kako “diše”. Naravno, bilo je i onih koji su ugodno iznenadili. Ali kudikamo manje.

Meni osobno je to vrijeme otkrilo koliko kao profesor vrijedim svojim nadređenima - i u školi, i u Crkvi. Vi koji me pratite neko vrijeme znate da sam bio iznimno aktivan na terenu: pričao na skupovima, noćio u šatoru ispred bolnice, štrajkao glađu ispred Ministarstva obrazovanja, išao na kućna vrata stožerašima i ministrima - što nitko u povijesti Hrvatske nije napravio… Ali ne znate što se događalo u pozadini, koja je bila cijena toga u mom privatnom životu.

O tome ću danas po prvi put (a možda i zadnji), ekskluzivno za Vas…

Kao vjeroučitelj, odgovaram ravnatelju u školi i ministru obrazovanja pred državom, ali i Uredu za vjeronauk te biskupu pred Crkvom.

U jeku korona-ludila smo dobili novog ravnatelja, dotadašnjeg profesora povijesti u drugoj križevačkoj školi. A ministrom nikada nisam bio previše impresioniran, kao ni bilo kojim drugim partijašem iz plavog ogranka SKH. Što se crkvene hijerarhije tiče, s Uredom sam imao kvalitetan odnos, a biskupa sam poznavao kao profesora s KBF-a.

Za mene osobno je cijeli cirkus krenuo na dan kada je Hrvatska biskupska konferencija oko podneva izjavila da je cijepljenje stvar savjesti i osobnog izbora, a onda se sastala s Anemikom i oko 15 sati dala novo priopćenje, u kojem su pozvali na cijepljenje. Pošto kod kuće imam magistru farmacije, za mene to nije bila opcija. Stoga sam istu večer poslao mail Uredu za vjeronauk, u kojem sam se pozvao na priziv savjesti i najavio da neću pristupiti ni cijepljenju, niti jednoj invazivnoj metodi testiranja. Pošto na moj mail nije bilo odgovora, nazvao sam Ured i tražio potvrdu da su mail primili. I dobio ju.

Ravnatelja sam također obavijestio da ne planiram nabavljati Covid propusnicu za dolaženje na posao te da pristajem na testiranje slinom ili (jedino legitimno) iz krvi, nikako guranjem testa u sinuse ili grlo. Također sam predložio da me, ukoliko mu to ne odgovara, uputi na online nastavu, kako smo ju “održavali” i tijekom lockdowna. Alternativne opcije testiranja je odbio jer je dobio naputak iz Ministarstva da ono mora biti obavljano svaki drugi-treći dan štapićem, no rekao je da je spreman uputiti me na online održavanje nastave ukoliko dobije suglasnost Ureda za vjeronauk.

No iz Ureda su pilatovski oprali ruke i poručili mu da nam neće izaći u susret, kako to ne bi tražili i drugi vjeroučitelji i nastavnici. Stoga smo se našli u pat-poziciji: s jedne strane ja koji odbijam sudjelovati u igrokazu, a s druge strane on koji mora provoditi naputke Ministarstva.

Moj prijedlog je bio jednostavan. Možemo stvari rješavati na dva načina: cirkuski, u kojem on delegira svoju odgovornost na moje kolegice, a ja svako jutro ulazim na svoje radno mjesto. Pa dolazi policija i privodi me, uznemiravamo djecu… Ili gospodski, u kojem ja uz snimku dolazim svako jutro spreman za rad, a on me dočekuje zabranjujući mi ulazak u školu. Potom ja potpišem njegovu izjavu, šprancu koja me upozorava na mogućnost izvanrednog otkaza. A on moju izjavu, u kojoj stoji da sam došao na posao i da se osjećam spremnim za rad te da mi on ne dopušta pristup mom radnom mjestu.

Obojica razumni i odrasli ljudi, dogovorili smo se da ćemo stvar rješavati na drugi način. Znao mi se i ispričavati, reći kako je svjestan da je sve to jedna velika glupost, ali… Ona famozna: “Ja samo radim svoj posao.” Rečenica koju sam prezirao, ali sam ju mogao razumjeti. Mnogi su bili zarobljeni strahom da će izgubiti poslove, pozicije i/ili privilegije ako neće “samo raditi svoj posao”.

Ovo zapravo pišem kao pohvalu svom ravnatelju, ne kritiku. Čovjek je u svakom trenutku bio maksimalno korektan! Pogotovo u usporedbi s nekim drugim ravnateljima, koji su bolesno uživali u novostečenoj moći nad svojim kolegama i provodili teror - Tomislav Bogdanović je u svakom trenutku gledao kako da zaštiti i mene, a ne samo sebe.

Nažalost, predstojnik Ureda za vjeronauk i bjelovarsko-križevački biskup nisu od početka prema meni nastupili s takvim, ljudskim i zaštitničkim stavom. Njima je puno važnije bilo što će o njima zbog mene reći soroševski mediji te su bili u jednom grču i strahu kako će se moji istupi odraziti na njih. Pa su mi umjesto podrške pokušali dijeliti “packe”, igrajući na kartu moje dužnosti da se pokorim hijerarhiji. Tek su naknadno, kada su shvatili da imam ogromnu podršku javnosti, izjavili da stoje iza mene i da imam njihovu podršku. Izjavili, ne pokazali.

Još tada se u ljevičarskim krugovima s morbidnim veseljem prepričavalo kako sam dobio otkaz u školi te kako skapavam, no na njihovu nesreću, to se nije dogodilo. Na svom radnom mjestu sam i dan-danas. Ali cijela korona-epizoda mi je jasno dala do znanja koliko kome vrijedim kao čovjek, kao profesor i kolega. I od tada radim na svom financijskom oslobođenju od tog sustava.

U međuvremenu sam bio direktor CitizenGO-a i zarađivao trosdvostruko više negoli kao profesor. A nakon toga postao obrtnik te sa suprugom pokrenuo kozmetički brand Astopic, koji svojom kvalitetom munjevito osvaja sve veći dio tržišta. U relativno kratkom roku sam došao u poziciju da mogu birati što ću i za koga raditi.

Svom pozivu sam kao 5 godina studiranja i 15 godina nastavničkog rada. I iskren da budem, počeo me umarati. Najmanje zbog djece, više zbog njihovih roditelja. Ne zbog kolega, više zbog nadređenih. Sustav je svake godine sve opterećeniji birokracijom i odgovornostima, a sve se manje cijeni i profesorska plaća traje sve kraće. Ljudi doslovno bježe iz obrazovanja! U nekim školama matematiku, fiziku, kemiju… već sada predaju nastavnici drugih predmeta kao “nestručna zamjena”. Stručnih nastavnika NEMA. A isto čeka i vjeroučiteljsku struku…

I ja ozbiljno razmišljam o tome da mi ovo bude zadnja školska godina. Obrazovanje mi više ništa ne nudi, osim ponižavanja, ultimatuma i prijetnji da ću izgubiti radno mjesto ako ne budem poslušan i na kratkoj uzici. I to ne od državne hijerarhije, već od crkvene. Koja je sličnim stavom izgubila masu vjernika i uskoro će se lupati po glavi, kada im ode i dobar dio vjeroučitelja/ica.

Jedino zbog čega se još uvijek premišljam su moji učenici. Djeca. I briga o tome tko će doći na moje mjesto ako ja odem.

S druge strane, dugujem svojoj djeci zadovoljnog oca. Koji ima za njih više slobodnog vremena, više strpljenja, više novca.

Koji je pobjegao iz Matrice i može ih naučiti kako da u nju nikada ne upadnu.

Kolumnu S.Word možete podržati koristeći aplikacije Revolut ili Aircash:

REVOLUT LINK ili QR kod

AIRCASH PODACI ZA UPLATU

IBAN: HR5223400091511175097
Model: 00 Poziv na broj: 564811-8330

ili QR kod:

Hvala Vam od srca!