Ajmo o... mašti

Sve teže zamišljamo svijet koji se doista razlikuje od onog u kojem trenutno živimo. Teško nam je vidjeti izvan okvira rasta, natjecanja, produktivnosti i potrošnje koji su nam predstavljeni kao neizbježni. I upravo u toj nemoći počinjemo prihvaćati sustave za koje znamo da ne funkcioniraju, samo zato što više ne možemo zamisliti stvarne alternative.

Kažemo da želimo pravdu, ali ne možemo zamisliti sigurnost bez kazne.
Kažemo da želimo jednakost, ali ne možemo zamisliti ekonomiju koja ne počiva na iscrpljivanju resursa i ljudi.
Kažemo da želimo promjene, ali posežemo za alatima koji održavaju status quo.

Ovo nije samo politički problem: riječ je o krizi kolektivne mašte. I ona se pogoršava. Toliko smo zaokupljeni odgovorima na ono što je hitno da više nemamo prostora ni energije da sanjamo ono što je moguće. Našu sposobnost zamišljanja svijeta drugačijeg od ovog u kojem živimo sve više guše sadržaji, brzina, buka i umor. Beskrajno skrolamo, ali rijetko zastanemo da se zapitamo: što ako bi stvari mogle biti drukčije?

Mašta je oduvijek bila radikalna sila. Svaki pokret za pravdu, svaka promjena svijesti, svaki hrabri eksperiment zajedništva ili brige započeo je s nekim tko je odbio prihvatiti da je ovo — kakvo god da je — sve što postoji.

Ako želimo suočiti se s krizama našeg vremena, moramo ponovno naučiti kako zamišljati drugačiji svijet, ne kao bijeg od stvarnosti, nego kao nužan i politički čin. Jer ako ga ne možemo zamisliti, ne možemo ga ni tražiti. A ako ga ne tražimo, nastavit ćemo se zadovoljavati onim što nas već sada iscrpljuje.