Sloboda Bez Previše Dramatičnih Insinuacija

Tragedija generacije je da nema stabilne stimulacije,
samo mrtvo leglo, još mrtvije, odreknute legalizacije.
No, novi dan je i koga peru tihe, najtiše elementalne frustracije
u svijetu akutne animacije; dio si regularne avijacije
ili hodaš sam, ponekad kad si dobre volje smiono
veliš: Društvo, dobar vam dan!
Dali ste još uvijek budni ili vam rosnu zoru
krade prijeki, ali uvijek milozvučni san.
Netko je trenutno morbidno, komično budan,
a netko samo letargično, moratorično umoran.
Što god da radiš, brate mili,
nemoj biti tako,
nostalgično sumoran.

Iskreno, kad god u zadnje vrijeme pišem, moram se prisilit da ne napišem neku zajebanciju… to je u meni uvijek bilo, mislim, posao je posao, ali bez prave,iskrene zajebancije život je k’o najfinija gitara bez najdirljivije glazbe.

Pretpostavljam dar cenzure, jučer sam mogo napisat barem tri strane teksta, ali nekako usljed ove cenzure osjećam neopisivu slobodu pa pišem što mi volja, tko zna, možda uskoro počnem pisat o ribarenju, pletenju i vezenju te base jumpingu.

Na kraju cijele “priče” sve je samo priča, no što da rade oni koji su dio te priče i bez njezinog glasnog huka jednostavno ne postoje… doslovno se brišu iz postojanja.

Kao u nekoj igri, lik izbrisan, nema više cuclanja energije… nema više našeg dragog “Jovana”, ode lik za “Špičkovinu”.

“Bogu na istinu” … kako bi ovdašnji ljudi to bez ikakve zadrške rekli.

Crna rupa, koliko je stvarno duboka; zavisi o tvom stanju mozga, da se tako izrazim… bolje rečeno, svijesti.

Je li ostao jedan svijet u kojem je sva bagra kozmosa pa je promet prema drugima trenutačno zatvoren zbog razno raznih “stimulacija”.

Nešto kao kad se u ljeti onako naprasno prekopa cjeli grad a ZET vozi svake prijestupne godine.

Možda je ovo zadnji hektar bilo kakve poštene zemlje, makar i teatralno holografičan.

Tko zna; pa zeko zna, zato i trči u crnu rupu umiven u potpuno bijelu kaputić, ili ti svoje bijelo krzno.

I Alice ga užurbano slijedi…ma gdje smo već gledali taj film…a možda taj filmčić još traje dok vani “užareni pas” smjelo laje.

Virus uma jede um, no jede i njihov; nisu izuzeti iz tog kruga djelovanja koji neki nazivaju ;karma, no ako dosad niste počeli čitat Bibliju, Kuran ili neku drugu organiziranu razbibrigu, vjerojatno ste otporni na tog malog, veoma perverznog kukca.

Jeste li se ikad pitali da li možda i naši dragi prijatelji pokušavaju izaći iz ovog komadića svemira, no pošto nisu baš “svoji”,njihov otkačeni Orient Express ne bi baš bila neka dobra varijanta imigracionog ciklusa.

Bog imigranata, bog izgubljenih i okaljanih krvnih aspekata, možda je bolji termin krvne slike… bog umorne bezličnosti, bog logične-nelogike gdje suhoparni program piše ritam još dosadnijeg života, života u kojem nema milosti; grizi, tuci ili budi živ pojeden na izokvirenu sliku i morbidnu priliku još žednijih i gladnijih,lokalno pozicioniranih dobroćudnih kanibala.

No pravda dolazi po sve, pa čak i po one koji misle da su je se davno riješili te izigrali njezin providni pogled… ponekad vatra je tinjajući led, a taj zagonetno euforični led je ukleta zagorska klet.

(E, što je sad zagorska klet… to treba doživjet, ne da se to riječima opisat, dragi moji: manijakalni horor,histrionska ekstaza i krvavo stečeni hektolitri medenog vina na veoma skučenom prostoru… plus “Jeger”-nije piće-peće se” ako je gazda imao lošu godinu, inače svakakva moguća lokalna mesna poslastica je na vrućem pladnju. Jutro se viđa tek, možda, stvarno možda, treći dan… jebiga, nisam ja pisao te glamurozno-galatne božje zakone. A tko preživi, pričat će…)

Gdje uobičajeni parametri ne rade po ustaljenoj normi i društvo, svaki vaš otkucaj srca živjet će u neraskidivoj borbi, možda bi bilo bolje reć- bombi, pošto vi volite dizati ljude, građevine te moderna djela bez ikakve vividne retrospekcije u zrak.

Onda, tik-tik, tika-tak… kad će veseli dan postati hladni perzistetni mrak…
letjet ćete svi u “grobobran”.

Eto to otprilike znači biti;”Slobodan”.

Bonus;