MRTAV UMORAN

Mrtav umoran,
živ i sumoran,
putujemo u srce osvjetljenog grada,
tamo gdje ona u bijeloj haljini tiho, volonterski vlada,
ondje, gdje svaka mlada glava, sretno, najsretnije,
ko nevino dijete zauvijek pospano, nauči da strada.

Mrtav, umoran,
nepokoreno živ,
a dirljivo sumoran,
nekako, prokleto komforan.

Riječi, riječi same od sebe heretički trče.
Još jedan zaboravljeni junak,
prije uzavrele fešte,
junački, sa najvećim stilom,
slasno sada u istrošenom gepeku hrče.

Tijesno je danas u toplom gradu,
žari se zaljubljeni pijesak
koji gleda svaku bolju mladu.

Nismo ti mi za ocvalu estradu,
zapalimo, zapalimo voljenu Esplanadu,
neka oteta kučka gori do prvog jutra,
do nekog… novog, mamurnog,
stiliziranog ručka,
dok blijedi pepeo ne postane
samo još jedno zagubljeno ime.

Sezonsaka robija; moj prijatelju,
nema neke naročite rime.

Njeno srce sniva vlažne
svemirske gljive,
neukrotive plave beduine.

Mrtav i umoran,
kao najbolji anđeo,
živ i sumoran,
neopravdani te
studiozni gromobran.

Živ i sumoran,
plivam u zlatnoj rijeci,
nekako zagonetno,
mazohistički komforan.

Od slomljenog jutra
ostao je samo zapaljen san.
Bježi njegov osmijeh sada
u izgoreni vikend,
neki… bitniji,
novi hrabri dan,
u neki, novi, bijelo-crni, ofarbani „Petar Pan“.

Od crno izrečenih riječi,
od onih od kojih se i najluđa glava slijepo liječi,
ostao je pandan životu,
ostao je samo…
samo
bijeli, najbijeliji
gradski gavran.

I tamo daleko, na osvojenom

asfaltu bez novih riječi,
stiže novi dan,
novi zaigrani hermetički san,
ponizno slijeće, novi
šumski,
ali zauvijek
gradski
uragan(Pan).