Biološki ostaci

Od prvih izvješća o prikupljanju srušenih letjelica krajem 1940-ih, putnici su gotovo bez iznimke opisivani “nalik ljudima”, ali malog rasta i s velikim glavama. Prije nego što je Roswell postao ključni slučaj, Leonard Stringfield je već prikupio više takvih izvještaja. Značajno je da nekoliko njih prethodi pojavi tipičnog sivog izvanzemaljca u izvješćima o bliskim susretima i otmicama izvanzemaljaca. Dok su opisi očevidaca putnika viđenih tijekom bliskih susreta bili izrazito raznoliki u ranim godinama, vojni opisi bili su, jednako izrazito, dosljedni.

Uz izvješća vojnih osoba koje su promatrale tijela izvanzemaljaca izravno na mjestima nesreća i tijekom operacija izvlačenja, Stringfield je također prikupio iskaze znanstvenika koji su vidjeli takva tijela u laboratorijskim uvjetima, kao i od vojnika kojima su prikazani filmovi koji prikazuju izvlačenja tijela iz nesreća, tijela i obdukcije (pri čemu su se takva viđenja događala već od 1950-ih).

Dva Stringfieldova najbolja izvora o tijelima su jedan biokemičar i njegov kolega hematolog, koji su obojica radili u „glavnoj bolnici“. Biokemičar je tvrdio da je izvršio obdukciju na takvom biću i Stringfieldu je dostavio sažetak svojih nalaza, o čemu je Stringfield napisao:

Imam svaki razlog vjerovati liječnikovoj izjavi koja, na temelju njegove obdukcije, opisuje anatomiju izvanzemaljca. Nadalje vjerujem da mi je viša vlast “odobrila” objavu kao test reakcije javnosti, posebno medija, medicinske zajednice i, da, istraživača.

Leš koji je ovaj liječnik pregledao bio je visok nešto više od 1,2 metra. Njegova prevelika glava bila je oblika kruške, a udubljene mongoloidne oči nagnute su prema gore za oko 10 stupnjeva. Nije imao vidljive kapke, usne ili zube, a usta su bila „nabor nalik borama“. Usna šupljina duboka je oko 5 cm, s membranom koja ju je odvajala od onoga što bi inače bio probavni trakt. „Rendgenske snimke otkrile su maksilu i mandibulu, kao i strukturu lubanjskih kostiju.“ Koža je bila sivkaste boje, a na glavi su nedostajali folikuli dlake. Dok su se na stopalima pod rendgenskom snimkom vidjele kosti prstiju, samo stopalo „izgledalo je kao da nosi čarapu“. Stringfield je 1979. surađivao s liječnikom kako bi izradio točan crtež bića koje je obducirao; reproduciran u nastavku:

U svom prvom Statusnom izvješću, Stringfield je sažeo značajke svih takvih izvješća koje je primio, kako slijedi: visina od 100 do 140 cm; proporcionalno velika glava; velike, upale ili duboko postavljene oči, “orijentalnog” ili “mongoloidnog” izgleda; bez ušnih resica; mali nos ili bez njega; mala “prorezna” usta koja ne izgledaju kao “sredstvo za komunikaciju ili otvor za unos hrane”; bez zuba; tanak vrat; bez dlaka ili tanka dlaka; “mali i tanki” torzo bez pupka; duge i tanke ruke koje sežu do koljena; četiri prsta bez palca; siva, bež, žutosmeđa ili smeđa koža; bez prepoznatljivih reproduktivnih organa (posebno “osjetljiva” ili “tajna” tema); ponekad identičnog izgleda; bezbojna tekućina, a ne krv; bez probavnog trakta; “nije poznat unos hrane ili vode”.

Nekoliko izvora tvrdilo je da zna ukupan broj tijela u posjedu američkog nacionalnog sigurnosnog aparata (ili njegovih dijelova). Znanstvenici Franka Scullyja tvrdili su da znaju za 34 tijela pronađena u 3 nesreće krajem 1940-ih. Povjesničar zrakoplovstva Truman Weaver imao je prijatelja u Wright-Pattersonu koji mu je rekao da su 1953. imali 13 tijela, a “J.K.” je rekao Stringfieldu da je do 1966. taj broj porastao na 30. David Grusch rekao je Robertu Pinottiju 2023. godine, da je broj pronađenih tijela, kao i letjelica, bio dvoznamenkast.

Način smrti nije uvijek siguran. Čini se da su neki umrli od čiste traume. Drugi su jednostavno djelovali beživotno. Scullyjevi znanstvenici vjerovali su da je 12 tijela iz Azteca umrlo od brze dekompresije. Za druge se navodi da su ih ubili američki vojnici u nasilnim sukobima. Stringfield dijeli nekoliko takvih izvješća, npr. jedno iz proljeća 1977. u blizini Lumbertona u Ohiju - koji nalikuje Dulce susretu, a koji će Phil Schneider kasnije opisati - rezultiralo je ozljedom ili smrću 11 vojnika (nema izvješća o izvanzemaljskim žrtvama). Posvetio je cijelo statusno izvješće drugom slučaju: Fort Dix-McGuireu 1978., u kojem je vojni policajac Zračnih snaga ispalio 5 metaka na Sivog koji je izašao iz sletjelog NLO-a. Kasnije su pronašli njegovo tijelo.

Neka od tih bića su također privedena živa. Na Pinottijevo pitanje jesu li neki od pronađenih izvanzemaljaca živi, ​​Grusch je zagonetno odgovorio da su „biološki ostaci došli u raznim stanjima“, dodajući, „ali to je nešto u što ne mogu baš ulaziti.“ To je zato što je pitanje biologije i morfologije izvanzemaljaca navodno još strože kontrolirano i odvojeno od podataka koji se odnose na UAP-eve.

Stringfield je također prikupio nekoliko izvješća o živim bićima. Na primjer, „R.M.“, zbog svog rada u Wright-Patu, čuo je od umirovljenog pukovnika Zračnih snaga da su dva živa bića u zatočeništvu. (Pukovnik je također bio svjestan pada letjelice „veličine za dvije osobe“ u Indiani 1969. godine, uzrokovanog „električnim poremećajem“.) Barbara Schutte poznavala je profesionalnog fotografa, člana obitelji, koji je „1974. bio zadužen za snimanje živih izvanzemaljaca spašenih iz srušene letjelice negdje u Teksasu“. Drugi izvor, „visoko obrazovana osoba sa snažnom znanstvenom pozadinom“, ispričala je o „susretu licem u lice sa živim izvanzemaljskim entitetom pod unaprijed dogovorenim uvjetima“ 1970-ih. Dužnosnici su ga zamolili „da pokuša telepatski komunicirati s njim“ i rečeno mu je da biće posjeduje „kristalni komunikator“:

Prema informacijama koje je moj prijatelj dobio, ovaj kristalni uređaj razlikuje biomagnetske i biogravitacijske signale u kristalnom polju ljudskog mozga i može izdvojiti tragove biogravitacije iz prošlosti. Može koordinirati tragove određenih događaja i prikazati ih u kristalu.

Biće je u ovom slučaju bilo „insektoidnog izgleda i visoko oko 1,2 metra“, sa „zapanjujućim“ crnim očima. „Izvanzemaljac nije bio zarobljen, niti je bilo misije presretanja. Umjesto toga, bio je dio programa razmjene.“ Stringfield komentira:

[…] postoje i drugi pouzdani izvori mog poznanika koji znaju za postojanje barem jednog živog izvanzemaljca u pritvoru. Ako su moji privatni izvori točni – a imam razloga vjerovati im – da su živi izvanzemaljci bili u pritvoru i sigurno izolirani radi ispitivanja ili razmjene informacija, onda je razumno vjerovati Epigonijevoj priči o slijetanjima s entitetima u stanju suspendirane animacije [vidi ispod].

P: (L) Rekli ste da je vlada [u Roswellu] pronašla tijela. Koliko je tijela pronađeno?

O: Tri mrtva i jedno još uvijek operativno.

Izjave svjedoka ne slažu se oko detalja („lokacija Roswell“ je lokacija 56 km sjeverozapadno od Roswella):

• više mrtvih: vojnik prve klase Ed Sain (lokacija Corona), Anna Willmon (2 tijela, lokacija Roswell), narednik Harry Telesco (1 živ, lokacija Roswell), kaplar Leo Ellingsworth (3 tijela, lokacija Corona ili Roswell), kapetan Oliver Henderson (baza Roswell), službenik za odnose s javnošću Walter Haut (2 tijela, baza Roswell), pogrebnik Glenn Dennis (3 tijela, baza Roswell)

• 3 mrtva, 1 živ: šerif George Wilcox (lokacija Corona), “narednik Johnson” (lokacija Corona), istražitelj pada Boeinga Richard Loveridge (mjesto Roswell), zamjenik guvernera Joseph Montoya (baza Roswell)

• 2 mrtva, 1 živ: Vatrogasac Dan Dwyer (lokacija Corona ili Roswell), narednik Homer Rowlette (lokacija Roswell)

• 1 mrtav, 2 živa: narednik Ernest Robbins (baza Roswell)

• 2 mrtva, 2 živa: Gerald Anderson (San Agustin)

• 4 mrtva: narednik Frederick Benthal (lokacija Corona), pukovnik William Blanchard (baza Roswell)

Za lokacije Roswell/Corona, narednik Robbins, narednik Benthal i pukovnik Blanchard (čije svjedočanstvo dolazi preko Chestera Lytlea, koji je radio za Manhattan Project [hr. Projekt Manhattan] i Atomic Energy Commission [hr. Komisiju za atomsku energiju]) jedini su pravi izuzeci, budući da je zamislivo da svi ostali navedeni svjedoci ili nisu vidjeli preživjelog i/ili su vidjeli samo neke od preminulih. (Također uzmite u obzir probleme s pamćenjem i činjenicu da nekoliko ovih iskaza dolazi od djece dotičnih muškaraca.) Prema Andersonu, jedan preživjeli u San Agustinu “sjedio je uspravno”, drugi je ležao i činilo se da ima poteškoća s disanjem.

Komentirajući prijetnje vojske civilnim svjedocima, u knjizi Witness to Roswell Carey i Schmitt pišu: „Terminalne [tj. smrtne] prijetnje bile su rezervirane za civile koji su svjedočili potonjem [tj. tijelima izvanzemaljaca].“ U knjizi The Ultimate Cold Case identificiraju jednog vojnika zaduženog za izvršavanje tih prijetnji: pukovnika Huntera G. Penna. Prema riječima njegove kćeri Michelle, imao je „zadatak pomoći u upravljanju civilno-vojnim poslovima nakon nesreće“ kako bi se osiguralo provođenje „blokiranja informacija“ i bio je ovlašten upotrijebiti fizičku silu. „Otvorenije je“, pišu, „trebao ispitati one za koje se sumnjalo da znaju konkretno o tijelima i pobrinuti se da ne progovore.“

U „Eisenhowerovom informativnom dokumentu“ iz 1952. spominju se „četiri mala čovjekolika bića“ pronađena na lokaciji Corona/Proctor, ali se navodi da su „sva četiri bila mrtva i u teškom stanju raspadanja zbog djelovanja predatora i izloženosti elementima tijekom otprilike tjedan dana prije njihovog otkrića“. Ako je to istinito, moguće je da MJ-12 odlučio ne informirati Eisenhowera o preživjelom, koji je vjerojatno već bio mrtav u vrijeme sastanka (vidi ispod).

Stringfield i Wood spominju nekoliko drugih slučajeva koji uključuju 4 tijela: Novi Meksiko 1953. (4 mrtva), Louisiana 1953. (3 živa, 1 mrtav), Novi Meksiko 1954. (4 mrtva), Novi Meksiko 1957. ili 1958. (4 mrtva), Latvija 1968. (1 živ, 3 mrtva). Elizondo spominje jedan slučaj iz Kazahstana 1989. (4 mrtva). „Sažetak IPU jedinice“ [engl. “IPU Unit Summary”] i „Prvo godišnje izvješće“ [engl. “1st Annual Report”] MJ-12 tvrde da je na lokaciji Trinity unutar White Sandsa pronađeno 5 tijela, od kojih su 2 pronađena „u teško oštećenom cilindru za bijeg“, a ostala tri razasuta na nekoj udaljenosti: „Čini se da je svih pet pretrpjelo iznenadnu dekompresiju i toplinsko gušenje [sic].“ (Navodni pad letjelice 1948. u White Sandsu, spomenut u odjeljku o Roswellu, također je navodno uključivao 5 tijela.)

Randle i Schmitt su povjerovali u scenarij s 5 tijela na lokaciji Roswell, ali njihova dva svjedoka s ovom tvrdnjom (Frank Kaufmann i Jim Ragsdale) kasnije su diskreditirana. Profesorica kemije Edith Simpson rekla je Stringfieldu da je u srpnju 1947. svjedočila pronalasku letjelice i 5 tijela, iako nije bila sigurna je li baza u koju je odvedena bila u Kaliforniji, Arizoni ili Novom Meksiku.

Robert Hastings intervjuirao je Chestera Lytlea o tome što je pukovnik Blanchard znao o tijelima iz Roswella. Lytle je također rekao Hastingsu da je „kasnije čuo, od drugog visokopozicioniranog izvora u Zračnim snagama, da su neka tijela u početku poslana u zračnu luku Muroc u Kaliforniji, ali da su ‘sva završila u zračnoj luci Wright’“. Također je rekao Hastingsu da je „bio upućen u ‘curenja informacija o obdukcijama tijela od ljudi koji su bili tamo i vidjeli ih’“.

P: (L) Koliko je dugo živio?

O: Ostao je u funkciji otprilike tri i pol godine [tj. do zime 1950./1951.]. Bio je robotsko, biogenetsko biće, a ne fizičko postojanje koje posjeduje dušu [engl. soul-encompassing].

Prema dr. Lejeune Foster, stručnjakinji za ljudsku leđnu moždinu sa strogo povjerljivom sigurnosnom dozvolom, 1947. godine pozvana je u Washington da obavi poseban zadatak za vojsku: pregleda kralježnice tijela pronađenih u Roswellu. Iz Careyjeve i Schmittove knjige Witness to Roswell:

Izvijestila je da je, prema njezinim informacijama iz visokopozicioniranog izvora, jedan pronađen živ, ali teško ozlijeđen. Prema riječima liječnika, hitno je prevezen u Washington, gdje je ubrzo umro od zadobivenih ozljeda.

Potpukovnik Marion Magruder je u travnju 1948., u Wright-Patu, uz druge časnike, obaviješten o događajima u Roswellu te su im prikazani uzorci olupine. Sinovima je na samrti rekao da je vojska provela eksperimente na preživjelom koji su rezultirali njegovom smrću: „Bio je živ, ali smo ga ubili“:

Ratnoj klasi je rečeno da je to jedini preživjeli iz Roswella te da je „stvorenje“ bilo visoko ispod metra i pol, „nalik čovjeku“, ali s duljim rukama, većim očima i prevelikom glavom bez dlake za svoju malu građu. Naglasio bi da „nema sumnje da je došlo s drugog planeta“.

Oba ova izvješća ukazuju na preživjelog, koji je umro relativno brzo nakon nesreće, ili im je barem tako rečeno. Timothy Good citira drugi izvor u knjizi Earth. Umirovljeni veteran britanske vojske Harold Varnam napisao je: „Dok smo služili u NATO-ovom pridruženju Petoj armiji SAD-a, prikazan nam je povjerljiv film snimljen u vrijeme nesreće u Roswellu, koji je navodno pokazivao da je jedno od izvanzemaljskih stvorenja preživjelo pad i živjelo nekoliko sati nakon toga.“ Rekao je Goodu da se to dogodilo u vrijeme kubanske raketne krize, u zračnoj bazi u Njemačkoj. Prvi dio filma bio je u boji, prikazivao je mjesto nesreće i nekoliko ljudi koji su držali dijelove olupine i smiješili se. Uslijedili su prizori vojske koja odnosi krhotine. Sljedeći dio bio je crno-bijeli i izgledao je profesionalnije:

Scene u zračnoj bazi prikazivale su istovar spašenog materijala, i tek tada je komentator spomenuo čudna ‘stvorenja’ pronađena s olupinom i zapanjujuće priznanje da je jedno od njih još uvijek ‘živo’, što god to značilo. Bilo je snimaka vojnih kola hitne pomoći i nečega kako se istovaruje na nosila sa kotačima.

Sljedeći je bio zrnati isječak unutar bolničke operacijske sale. Biće je došlo u fokus samo jednom: „Sićušno stvorenje je očito bilo jako unakaženo, ali mogu ga opisati samo poput onih izvanzemaljaca prikazanih u znanstvenofantastičnim filmovima, s prevelikom glavom i malim tijelom i udovima.“ Film je ukupno trajao otprilike 15 minuta.

Istraživač Goodovih citata, Ted Oliphant, imao je povjerljivi izvor osobe čiji je otac razvio film incidenta u Roswellu: „Rekao je da je postojalo jedno preživjelo stvorenje. Sve je otišlo u Wright-Pat. [...] Nathan Twining Jr., sin generala Twininga, kaže da mu je godinama kasnije otac rekao da je i sam vidio preživjelog i da su telepatski komunicirali.“

Također dijeli priču o Robertu Largentu (bivšem instruktoru letenja Zrakoplovnog korpusa američke vojske), koji je tvrdio da je upoznao kolegu časnika koji se brinuo za “jedino živo, preostalo biće” nakon nesreće u Roswellu. Susret se dogodio šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon što je podijelio svoju visoku sigurnosnu dozvolu, pukovnik je “rekao Robertu da se posljednje dvije i pol godine brinuo o izvanzemaljcu u bazi […] blizu Daytona, Ohio,” i da je on tek nedavno umro. Međutim, čini se da je sjećanje njegove kćeri na ono što joj je Largent rekao u suprotnosti s očevim izravnim iskazom. Prema njezinim riječima, pukovnik je rekao Largentu da je biće “živjelo samo osamnaest mjeseci”. Također je dodala da pukovnik i izvanzemaljac “nisu razgovarali verbalno, već telepatski, um s umom”.

Podsjetimo se i izvještaja Trevora Beera, koji je slično tvrdio da se brinuo za dva preživjela (iz nesreće u Novom Meksiku), u bazi u Velikoj Britaniji, sredinom 1950-ih. (Knjiga Alien Interview [2008.] autora Lawrencea R. Spencera navodno sadrži bilješke o telepatskoj komunikaciji medicinske sestre Matilde MacElroy s preživjelim iz Roswella, između 8. srpnja i kolovoza 1947., kada je preminuo, ali čini se da je uvelike fikcionalizirana.)

P: (L) Je li vlada znala da se radi o robotskom biću?

O: Ne.

P: (L) Misle li još uvijek da se radilo o živom biću?

O: Vlada nije jedna osoba. Neki su sada svjesni da su to biogenetska, konstruirana bića.

Prema Eisenhowerovom informativnom dokumentu, dr. Detlev Bronk (član MJ-12) analizirao je tijela, i grupa je došla do zaključka (30. studenog 1947.) „da iako su ta stvorenja po izgledu slična ljudima, biološki i evolucijski procesi odgovorni za njihov razvoj očito su bili prilično drugačiji od onih uočenih ili postuliranih kod homo-sapiensa.“ Bronk je predložio da ih se nazove izvanzemaljskim biološkim entitetima ili EBE [engl. extraterrestrial biological entities].

Još jedno spominjanje preživjelog nalazi se u pismu koje je Stantonu Friedmanu 2010. godine (već predstavljeno u seriji o UAP-ima) napisao sin svjedoka iz Roswella, koji je tada bio stacioniran u Fort Worthu. Autor je napisao:

• „Stvorenja“ (kako ih je moj otac nazivao) pronađena na mjestu nesreće imala su krvožilni sustav, ali ne i probavne organe. Utvrđeno je da su nekako apsorbirala hranjive tvari kroz kožu.

• Stvorenja su bila biološki konstruirani roboti napravljeni za određenu funkciju, te su bili samo još jedna komponenta letjelice. Uzgojeni su u laboratoriju, koristeći slične metode kao i ostale materijale. Njihovo meso i kosti pokazivali su molekularno poravnanje, poput ostalih materijala, te su bili neobično čvrsti i otporni.

• Utvrđeno je da stvorenja nisu reprezentirala fizički izgled i biološki tip bića koja su projektirala i izgradila brod. Bili su to samo dronovi ili strojevi, a vjerovalo se da su se tvorci ove tehnologije fiziološki znatno razlikovali.

• Utvrđeno je da je uzrok pada udar groma u letjelicu. Grom je očito onesposobio jedno od stvorenja, što je nekako stvorilo neravnotežu u silama koje su pokretale letjelicu, razarajući je. Letjelica ne bi mogla ispravno funkcionirati bez da sva stvorenja djeluju u savršenom skladu.

• Još jedna identična letjelica pronađena je neoštećena, ali nikada nije bila osposobljena za rad. Brod ne bi funkcionirao bez prisutnosti stvorenja, koja su bila ključna operativna komponenta stroja.

Informiran od strane svojih izvora, Stringfield se krajem 1979. pitao je li Siva figura koja se pojavljuje u toliko mnogo izvješća o padovima možda „klon kojeg je razvila izvanzemaljska inteligencija višeg reda za taktičke i potrošne svrhe“. Nekoliko godina kasnije, citirao je jedan od tih izvora, „dr. Epigonija“, koji je tvrdio da je radio s Einsteinom, Oppenheimerom i Tellerom dok je radio u zračnoj bazi Edwards krajem 1960-ih i početkom 1970-ih na tanjuru i njegovoj posadi koja je tamo sletjela. Tanjur je očito imao 12 niskih humanoida, ali otkriveni su u beživotnom stanju, kao da su bili u stanju suspendirane animacije. Rekao je: „Mislim da je to bilo vozilo s drugog planeta. Vidio sam robote. Robotske vrste bića.“

Luis Elizondo u knjizi Imminent raspravlja o „službenom izvješću/obdukciji disekcije neljudskog tijela“ za koje se pretpostavlja da je „neka vrsta biološkog robota (automata), čiji je kreator nešto drugo s višim intelektom“. On pita: „Je li moguće da je neljudski život izgradio sintetička bića? Moji kolege koji su bili upoznati sa službenim izvješćima o biološkim ostacima pretpostavili su da su neljudi koji upravljaju UAP-om ili prirodno evoluirana bića ili konstruirani biološki automati.“ Dr. Garry Nolan, u raspravi s Tuckerom Carlsonom, rekao je: „Dakle, mislim, i ovo je, opet, iz obavještajne zajednice, da većina onoga što mislimo da vidimo su avatari, biološki roboti, koji su u osnovi postavljeni tamo da budu sluge, ako hoćete.“

Nekoliko svjedoka iz Roswella komentiralo je smrad tijela, poput anonimne medicinske sestre Glenna Dennisa.

P: (L) Zašto je nepodnošljiv smrad sumpora povezan s izvanzemaljskim tijelima i drugim srodnim fenomenima i entitetima?

O: Kemijske interakcije.

P: Dakle, ako izvanzemaljac umre u 3. denzitetu i ostane u 3. denzitetu, i raspadne se u 3. denzitetu, to uzrokuje kemijsku reakciju koja stvara sumpor ili srodne spojeve?

O: Bravo! [Dana 23.5.2020. opisali su sumporni miris Bigfoota i drugih bića koja upadaju kroz prozore kao kemijski nusprodukt trans-denzitetnog kretanja.]

P: (J) Dakle, ovo stvara razlika u dimenzijama? (L) Da li bi imali takav smrad da su umrli u 4. denzitetu? […]

O: Pokušajte više razmišljati kao 4. denzitet umjesto 3. i 2.

P: (L) Je li ovo implicira, budući da je to ono što ja zaključujem, da su izvanzemaljci kemijski konstruirani u 4. denzitetu?

O: Blizu.

Britanski multimedijski izdavač Ray Santilli, 1994. godine krenuo je kontaktirati ufologe tvrdeći da ima snimku obdukcije izvanzemaljca. Raznim istraživačima na kraju su prikazana čak 4 različita filma: “snimka iz šatora” koja prikazuje dva liječnika kako stoje nad nejasnim izvanzemaljskim bićem u slabo osvijetljenoj sobi, dvije odvojene disekcije gotovo identičnih bića pri punom svjetlu (jedno s ranom na nozi, drugo bez) i snimka navodnih ostataka NLO-a izloženih u šatoru. Jedna od disekcija pri punom svjetlu i snimka ostataka, ukupno nešto više od 20 minuta, emitirane su na raznim TV postajama diljem svijeta u kolovozu 1995., uključujući FOX TV u SAD-u (Alien Autopsy – Fact or Fiction?, producent Robert Kiviat). Santilli je tvrdio da ima ukupno preko 50 minuta filma, od kojih su neki bili previše oštećeni da bi bili vrijedni.

Prema Santilliju, snimku je kupio nekoliko godina ranije od američkog snimatelja u svojim osamdesetima, dok je prikupljao rijetke koncertne snimke umjetnika iz 1950-ih, poput Elvisa Presleyja. Snimatelj je navodno čuvao snimku otkad ju je snimio za američku vladu, u ljeto 1947.

Philip Mantle, autor opsežne knjige o toj temi, bio je jedan od prvih istraživača koji je pogledao filmove, uključujući još uvijek neobjavljenu drugu obdukciju, za koju kaže da je bolje kvalitete od one koja je na kraju emitirana. Iako je Santilli izvorno pokazao Mantleu i drugima „snimku iz šatora“ – za koju su on i njegovi poslovni suradnici implicirali ili izravno tvrdili da je autentična – na kraju je promijenio svoju priču nakon što je nekoliko gledatelja bilo nezadovoljno, rekavši da ju je kasnije pokazao snimatelju, koji se nije mogao sjetiti da ju je snimio. Santilli sada očito nije bio siguran u njezino podrijetlo – jedna od mnogih laži koje će Santilli ispričati o filmovima.

Prvi isječci koje je Santilli pokazao bili su isječci ove “snimke iz šatora”, za koju se tvrdilo da je pregled mrtvog izvanzemaljca na licu mjesta, a prikazuje figuru veličine djeteta s glavom koja izgleda poput glave izvanzemaljca, prekrivenu bijelom plahtom, i dvojicu muškaraca u bijelim kutama. Kasnije se otkrilo da ju je producirao ARK Music, koji je ponekad poslovao sa Santillijem. Kad se Mantle suočio sa Santillijem zbog toga, Santilli je ponovno promijenio priču, rekavši da je poslao neki oštećeni film ARK Musicu na restauraciju, a “snimka iz šatora” je to što su oni vratili. Tek je kasnije otkrio da mu je podvaljeno.

Keith Bateman iz ARK Music-a potvrdio je Santillijevu verziju događaja 1999. godine, rekavši da im se Santilli obratio 1994. s nekim degradiranim snimkama za restauraciju. Nisu mogli ništa učiniti s njima, pa su odlučili napraviti vlastiti niskobudžetni pokušaj obdukcije izvanzemaljca, koji su se nadali prodati. Proturječeći Santilliju, Bateman je rekao: „Otišli smo do Santillija i rekli mu da imamo neke snimke izvanzemaljca koje smo kupili u SAD-u. Rekao nam je da smo prevareni i da ne misli da su baš dobre.“ Ako je to istina, to nije spriječilo Santillija da ih predstavi drugima kao autentične i pretvara se da je iznenađen njihovim sadržajem. Producent Bruce Barlow, koji je na kraju objavio cijelu snimku u Batemanovo ime, priča drugačiju priču: Santilli je posebno naručio Batemanu da producira video, platio mu malu naknadu, „ali je potom odlučio da neće koristiti materijal“. Barlow vjeruje da su Santilli i Bateman – koji poriču Barlowljevu tvrdnju o narudžbi – izmislili aspekt svoje priče koji se odnosi na „degradirane snimke“.

Santilli je također izvorno dao snimatelju ime “Jack Barnett”. Francuski kanal TF1 pronašao je Barnetta koji je snimio Elvisove snimke, koje je Santilli kupio 1992. godine. Međutim, Barnett je umro 1961. Snimku je Santilliju prodao Bill Randle, DJ iz Clevelanda koji je angažirao Barnetta za snimanje raznih koncerata u 1950-ima. Santilli je jednostavno promijenio svoju priču: kasnije je upoznao pravog snimatelja i koristio Barnettovo ime kako bi zaštitio svoj identitet.

O snimci obdukcije izvanzemaljca raspravljalo se više od 10 godina nakon što je objavljena, neki su podržavali njezinu autentičnost, a drugi su uvjeravali da je riječ o prijevari, ali nijedna strana nije definitivno dokazala svoje tvrdnje.

P: (L) Gledali smo film na televiziji, u ponedjeljak 28., koji je navodni video obdukcije izvanzemaljca, ili, točnije, obdukcije tijela izvanzemaljca. […] Je li to bilo biće koje nije prirodno rođeni čovjek na ovom planetu, kakvo poznajemo kao ljudska bića?

O: To je točno.

P: […] (L) Kakvo je to biće bilo?

O: Hibrid.

P: (L) Čega je bio hibrid – kombinirajući koje elemente?

O: Kibergenetska stvorenja koja nazivate “Sivima” i ljudi sa Zemlje poput vas, 3. denziteta. Dakle, u biti, to je bila hibridizacija bića 3. i 4. denziteta.

P: (L) U redu, je li ovo bilo biće 4. denziteta?

O: Ne. […] Bilo je to biće 3. i 4. denziteta.

P: (L) Kako biće može biti i 3. i 4. denziteta?

O: Bitna je okolina, a ne struktura pojedinca. Isto vrijedi i za vas. Uostalom, čitali ste literaturu koja tvrdi da je vaš svijet ili planet u procesu uspona iz 3. u 4. denzitet […] I ova literatura je također navela da je to kontinuirani proces […] Tada se čovjek mora zapitati, ako je to kontinuirani proces, kako bi to bilo moguće, ako nije moguće da biće bude istovremeno i u 3. i 4. denzitetu? Također, […] trenutno živite u istom okruženju kao i bića 2. i 1. denziteta. […] Kada bića 4. denziteta posjete okruženje 3. denziteta, ona su zapravo bića 3. denziteta i obrnuto. Događa se takozvana otmica, posebno ako se radi o fizičkoj otmici – subjekt privremeno postaje 4. denzitetni […] ključni faktor je svijest, a ne fizička ili materijalna struktura. […]

P: (L) Vraćajući se na obdukciju izvanzemaljca: možete li pristupiti informacijama i naznačiti je li ovo hibridno biće ono koje je dobiveno iz nesreće koja se dogodila u Roswellu, Novi Meksiko, 1947. godine?

O: […] Da, biće u filmu koje ste vidjeli došlo je odande. [Ovaj odgovor bit će opovrgnut u kasnijoj sesiji.]

P: (L) Koliko je bića bilo na toj letjelici?

O: Četiri.

P: (L) Jesu li svi bili hibridi?

O: Točno. […] ovo je bila specijalizirana misija […] koju su pokrenula […] Reptilska bića koristeći kombinacije ljudi/hibrida […] Bio je to eksperiment dijelom kao […] izviđačka misija, a dijelom testiranje uvjeta okoliša koji su postojali u tom području u to vrijeme kao rezultat nuklearnih eksplozija koje su se dogodile u regiji u nedavnoj prošlosti […] Htjelo se utvrditi učinke i na žive vrste Sivih i […] na Reptilske ili Gmazovske vrste, budući da imaju sličan genetski sastav u nekim aspektima […] Ideja je bila testirati učinke i na ljudske gene […] i na Sivu genetsku strukturu koja je, pak, povezana s Reptilskom genetskom strukturom […]

Neki su kritizirali film jer izvanzemaljac nije odgovarao opisu tijela iz Roswella ili tipičnim Sivima iz izvještaja o otmicama. Mantle uključuje poglavlje s iskazima 4 svjedoka koji prikazuju bića nalik onima u obdukciji: K.T. Frankovich (1992.), Landi Mellas (1987.), Valerio Lonzi (1982.) i Betty Hill (1961.). Frankovich je opisala biće, koje je susrela u šetnji sa svojim psima, visoko 145 cm, s ružičasto-sivom, neporoznom kožom, glavom u obliku obrnute kruške, velikim trbuhom, mišićavim nogama i šest prstiju na svakoj ruci. Komuniciralo je s njom telepatski i dovelo je u stanje transa. Stekla je dojam da je to ženka. Kad je tri godine kasnije vidjela snimku obdukcije izvanzemaljca, bila je “točno identična” biću koje je vidjela. Tvrdi da joj je osoba kojoj bi povjerila svoj život rekla da su “osobno pogledali istu snimku u društvu snimatelja koji ju je izvorno snimio još 1947. godine”. Mellas je slično opisala svoja bića i također je dobila mentalni dojam o muškom i ženskom spolu. Hill je u pismu iz 2000. rekla Mantleu: „NLO ljudi koje smo [tj. ona i njezin suprug Barney] vidjeli imali su veću sličnost s ovim filmom nego s ikojim drugim.“

Iako praktički svi slučajevi prikupljanja ostataka nakon pada letjelice uključuju malene putnike, „Priručnik za specijalne operacije“ iz 1954. spominje 2 varijacije: izvanzemaljska biološka bića (EBE) tipa I (ponekad nazivana „EBEN-ovima“) i II (Sivi). Tip I opisan je orijentalnog izgleda, visok 1,5 do 1,64 m, težak 36 do 45 kg i može se iz daljine zamijeniti za ljude. Njihova koža je „blijeda, kredasto-žute boje, debela i blago sivkasta“, oči „male, široko postavljene, bademastog oblika, sa smeđe-crnim šarenicama s vrlo velikim zjenicama“. Uši su male, nos tanak i dug, usta široka. Iako su uglavnom bez dlake, imaju vrlo tanku dlaku u preponama i ispod pazuha, imaju i četiri prsta bez palca, te su mišićavi. Tip II opisan je visine od 105 do 128 cm, težine 11-23 kg, s puno većom glavom, vrlo velikim crnim očima bez bjeloočnica, bez obrva, bez vanjskih ušiju, blijedom plavkasto-sivom kožom, bez kose, s tri duga prsta na rukama i dugim palcem te četiri spojena prsta na nogama unutar membrane. (Primjetite razne sličnosti sa Stringfieldovim opisima. Tijela u Aztecu čini se da su bila bliža Tipu I, koji je Scullyju opisan kao “ne drugačiji od nas, osim po visini i nedostatku brade.”)

P: (L) Terry i dalje inzistira na tome da [video obdukcije izvanzemaljca] nije bio iz Roswella […] Željela bih znati je li su u tom videu zaista izvanzemaljska bića izvučena iz pada u Roswellu.

O: Da. [Opet, ovo je kasnije opovrgnuto.]

P: (L) U redu. Zašto je toliko ljudi prijavilo da su vidjeli izvanzemaljce koji su imali samo četiri prsta na rukama i [nogama], znate, poput standardnih Sivaca?

O: Više subjekata.

O: U redu, dakle, na toj jednoj letjelici bilo je više od jedne vrste izvanzemaljaca?

O: Da. [Ovo je u suprotnosti s prethodnom sesijom, gdje je rečeno da su u letjelici bila 4 bića i da su sva bila hibridi.]

P: (L) U redu, priča koju je ispričao snimatelj koji je snimio video bila je da su postojala ta četiri bića. Jedno je bilo mrtvo, a troje je stajalo izvan letjelice, plakalo i držalo kutije na prsima. Je li ovo točan…

O: Da.

P: (L) Što su bile te kutije?

O: Pohrana za translaciju/prijevod matrice od grupe do pojedinca, jedinica za stabilizaciju emocija.

P: (L) Što je translacijska matrica?

O: Prevodi strane obrasce misli, nije potrebna osim u slučaju hitnog gubitka elektromagnetskog mrežnog vala.

P: (L) U redu, za što se koristi jedinica za stabilizaciju emocija?

O: Razne namjene, uglavnom za preživljavanje neutraliziranjem misli o šteti kod emocionalno nabijenih bića koja nisu navikla na šokantan preokret događaja.

P: (L) Jesu li štetne misli koje su trebali neutralizirati bile misli drugih bića?

O: Da.

P: (L) Pa, nisu baš dobro funkcionirale, zar ne?

O: Nisu imale priliku aktivirati se.

P: (L) U redu, dakle, da su imali priliku aktivirati ove kutije, bili bi manje-više sposobni izvući se iz ove neugodne situacije?

O: Ne izvući se, umanjiti negativne aspekte.

Santilli je objavio navodnu izjavu snimatelja, ali kada je istaknuto da sadrži britanski sleng, “pojasnio” je da ju je sam napisao “na temelju snimateljevih informacija”. U izjavi “snimatelj” tvrdi da je “mnogo toga” snimao za vojnu obavještajnu službu, uključujući nuklearne testove u White Sandsu. Kaže da je liječnik zadužen za testiranje bio Detlev Bronk. Što se tiče kutija, u izjavi stoji:

Kad smo stigli, mjesto je već bilo ograđeno. Od početka je bilo jasno da se ne radi o ruskom špijunskom avionu, već o velikom prevrnutom “letećem tanjuru”, s toplinom koja je još uvijek zračila s tla oko njega. […] Sve su pogoršavali krici nakaznih stvorenja koja su ležala pokraj letjelice. […] Svaki je držao kutiju objema rukama blizu prsa. Samo su ležali tamo plačući, držeći te kutije. […] Štitili su svoje kutije, ali uspjeli smo jednu osloboditi snažnim udarcem kundakom puške u glavu jedne nakaze. Tri nakaze su odvučene i osigurane užetom i trakom; druga je već bila mrtva.

Prema jedinom televizijskom intervjuu snimatelja (emitiranom na Fuji TV-u u Japanu u prosincu 1996.), na licu mjesta bili su znanstvenici, vojni dužnosnici, medicinski stručnjaci i „Trumanov tim“ :

Na tlu su ležala ozlijeđena stvorenja, očito u bolovima […] Nakaze su neprestano vikale, muškarci su bili uplašeni, ali su bili su obučeni i naređeno im je da uđu i tretiraju situaciju kao ratnu. Njihov prvi zadatak bio je pronaći predmete koje su nakaze držale, za svaki slučaj ako se radi o nekoj vrsti oružja. Snimio sam napad na nakaze, kako bi došli do tih predmeta. Ispostavilo se da to nije oružje, već neka vrsta kontrolnih jedinica. Nakaze ih nisu htjele pustiti, ali nisu imale šanse, mi smo ih uzeli.

Stringfield citira slučaj časnika mornarice Carpentera 1. klase, “E.L.” (Slučaj A-12 u Izvješću o statusu III), koji je opisao vojni susret sa sletjelom letjelicom na plaži na Havajima 1944. godine. Tijekom susreta, jedan od izvanzemaljaca “iznenada je posegao za aparatom na svom pojasu, [i] pritisnuo gumb koji je EL-u odmah uzrokovao vrtoglavicu i mučninu.” Svjedok Roswella, narednik Lewis Rickett, opisao je kako je vidio “malu [nekoliko kvadratnih inča], crnu, bešavnu kutiju koja se nije mogla otvoriti.”

P: (L) U redu, koliko je bića bilo u toj konkretnoj letjelici koja se srušila?

O: 21.

P: (L) Kako to da izvješća kažu da ih je bilo samo četiri? [Prethodna sesija je iznijela istu tvrdnju.]

O: Izvješća su potisnuta i fragmentirana, jer je puno manje pojedinaca svjedočilo unutrašnjosti letjelice!!

P: (L) U redu, jesu li se ove dvije letjelice sudarile ili je jedna bila neispravna?

O: Dva. […]

P: (L) U redu, je li jedna od ovih letjelica potpuno uništena?

O: Da. [Vjerojatno letjelica odgovorna za polje krhotina na Fosterovom ranču.]

P: (L) I sva bića u onom koje je potpuno uništeno su spaljena ili raznesena u komadiće, je li to točno?

O: Blizu.

P: (L) Jesu li se neki od njih katapultirali?

O: 4. denzitet.

P: (L) U redu, znali su da dolazi i otišli su u 4. denzitet?

O: Ne.

P: (L) Bili su bića 4. denziteta i stoga su nestali kada su se raspali u komadiće, je li to tako?

O: Blizu. [P: Također ste rekli da su neka od bića otišla u 4. denzitet, nekako, u vrijeme jednog od ovih sudara. Što se točno dogodilo? O: Složeno je, ali dovoljno je reći da su se ponovno prebacili u 4. denzitet. (15.7.2000.)]

P: (L) U redu, sada od 21 bića koja su bila u letjelici koja je zarobljena, da tako kažem, bilo je četiri izvan letjelice kada su joj se približili, je li to točno?

O: Da.

P: (L) Onda bi to značilo da ih je unutra bilo 17. Od tih 21 bića, koliko ih je bilo Sivih - standardnih Sivih, bića tipa Lizijevih sonda?

O: Većina.

P: (L) Jesu li unutra bile i druge vrste bića?

O: Ljudi.

P: (L) Unutra je bio i jedan čovjek?

O: 5.

P: (L) […] Zašto su ti ljudi bili u letjelici?

O: Pronađeni i uzorci za proučavanje, dvije vrste Bigfoota. [P: Jesu li i vrste Bigfoota bile mrtve? O: Da. (15.7.2000.)]

P: (L) Znači li to da su ljudi koje su imali unutra bili pronađeni i uzorci za proučavanje, ili inače poznatiji kao oteti?

O: Preminuli. […] Pronađeni u 3. denzitetu. […] Pokupljeni nakon smrti.

P: (L) U redu, dakle, pokupili su mrtva tijela, je li to to?

O: Da. [P: Gdje su nabavili ta tijela? O: Meksiko i Južna Amerika. (15.7.2000.)]

P: (LM) Zašto? (L) Da ih prouče. U redu, jesu li planirali reanimirati ta tijela?

O: Otvoreno.

Dio o ljudskim sakaćenjima u 1. dijelu prikuplja većinu postojećih izvještaja o ljudskim ostacima povezanim s prikupljanjem ostataka iz nesreća. Derek Gough, Richard Hall i Tony Dodd, NATO-ov operater za prikupljanje ostataka, citiran tamo, tvrdio je da su unakaženi ljudski ostaci često pronalaženi na mjestima nesreća: „Kada bi ti timovi uklanjali leševe, informacije o pronalasku posmrtnih ostataka ne bi se davale civilnim vlastima. Pojedinci bi bili upisivani u registre nestalih osoba na neodređeno vrijeme.“

Ross Coulthart, odgovarajući na pitanje Matta Hurleyja s badaliens.info, rekao je: „Čuo sam tvrdnje ljudi, koji tvrde da su u programu, i koji su mi rekli da su u letjelicama pronađeni dijelovi [ljudskog tijela], ali nisam u poziciji da sa sigurnošću mogu reći da je to istina.“

Navodni “Sažetak procjene obavještajnih podataka IPU-a”[engl. “IPU Intelligence Estimate Summary”] od 22. srpnja 1947. sadrži sljedeće:

Najuznemirujući aspekt ove istrage bio je taj što su nedaleko od LZ-1 [Corona, Novi Meksiko] pronađena i druga tijela [vjerojatno izvanzemaljska] koja su izgledala kao da su secirana [sic] poput žabe. Nije poznato jesu li vojni kirurzi izvršili istraživačku operaciju na tim tijelima. Navodno su unutar letjelice u LZ-2 [White Sands, Novi Meksiko] otkriveni dijelovi životinja, ali to se ne može potvrditi. Tim je zadržao pravo na donošenje odluke o ovom pitanju.

Stringfield citira jedan slučaj u kojem se navodno radi o dva leša ljudskog izgleda, opisani visokima preko 2 metra, s vrlo dugom plavom kosom i identičnim izgledom (Slučaj B-8, Izvješće o statusu III). Osim toga, Valerianov Matrix 2 sadrži sljedeću tvrdnju bez izvora: „Istraživači će se sjetiti da je disk koji se srušio 1947. u Roswellu u Novom Meksiku imao nekoliko vrsta reptila na brodu, kao i dijelove tijela i odjeću nekoliko časnika vojske i zrakoplovstva.“ Bivši potpukovnik Zelenih beretki, John Blitch, također spominje „dijelove ljudskog tijela“ pronađene u srušenim NLO-ima. Kada ga je Coulthart osporio u vezi s tim, Blitch je odgovorio: „Oh, postoji mnogo priča o tome unutar zajednice za specijalne operacije.“

Također postoje dvije otete osobe koje tvrde da su bile u NLO-ima tijekom padova. U obje svoje knjige, Leah Haley opisuje jedno takvo iskustvo koje se dogodilo u kolovozu 1988. na plaži u blizini zračne baze Eglin (Florida). Pod hipnozom se prisjetila kako se našla na plaži u blizini srušene letjelice i mrtvog Sivog. Vojnici su pronašli tijelo, i na kraju su ju odveli natrag u hotel. Unatoč njezinom oklijevanju da prihvati da se to doista dogodilo, pronašla je neke dokaze koji to podupiru:

Brojna viđenja NLO-a zabilježena su u području Gulf Breeze/Pensacola-e tijekom 1988. […] Drugi istražitelj ispitao je ženu koja je u veljači ili ožujku vidjela vojno osoblje kako utovaruju predmet u obliku diska na kamion s ravnom platformom. Ali važnija je bila vijest da se Združeni stožer sastao u zračnoj bazi mornarice Pensacola 21. kolovoza 1988. Viđeni su kako ulaze u hangar koji je prije njihovog dolaska dobio iznimno veliku količinu privremene klimatizacije i bio je stavljen pod strogo osiguranje.

Zračna baza Eglin također je imala ne-smrtonosno oružje poput generatora elektromagnetskih impulsa dizajniranog za onesposobljavanje letjelica, što povećava mogućnost da je, ako se ovaj događaj stvarno dogodio, izvanzemaljsku letjelicu možda namjerno oborila američka vojska. Haley je kasnije posjetila mjesto (plažu Navarre), te je bila „šokirana kada sam otkrila da su zelena boja vode, njezina mirnoća, boja i tekstura pijeska, vrste i prostorni odnosi pješčanih dina i morske zobi, pusta priroda područja i odsutnost zgrada bili u skladu s mojim sjećanjima na mjesto pada.“

Oteta Lori Cordini također tvrdi da je imala slično iskustvo koje je izronilo kao rezultat hipnoze 1995. godine; u ovom slučaju bio je to pad u blizini zračne baze Edwards (Kalifornija) koji se dogodilo 1971. godine. Stringfield je u svoje Izvješće o stanju iz 1991. godine uključio izvještaj svjedokinje Debbie Clayton o ovom padu, koji je Cordini kasnije pronašla u svojoj potrazi za potencijalnim svjedocima. Poput Haley, sjeća se da ju je vojska pronašla tijekom izvlačenja letjelice i tijela poginulih putnika.

“Zviždač” 4chana napisao je sljedeće: „Nisam svjedočio nikakvim smrtnim slučajevima ili ozljedama, osim leševima. Nikad nisam vidio nijedan koji je uklučivao otetu osobu, ali u to vrijeme nisu bili sigurni je li umrla pri udaru.“ (U razgovoru s Chrisom Ramsayjem, Jesse Michels dijeli glasinu da je znanje o takvim stvarima uzrokovalo da ministar obrane James Forrestal postane vrlo paranoičan, ali ne navodi izvor.)

P: (L) Dok smo gledali snimku obdukcije izvanzemaljca, vidjeli smo masivni organ koji zauzima cijelo središte trbušne šupljine. Što je to bilo?

O: Srce/jetra.

P: (L) Kombinacija oba u jednom?

O: Da.

Izjave liječnika u Mantleovoj knjizi nazivaju ovo kao slično „uvećanom režnju jetre“, dodajući da se čini da postoje „gotovo dva želuca s vrlo malo vidljivih crijeva i mezenterija“.

P: (L) Također su pažljivo uklonili čvrsti ili tvrdi predmet koji su zatim stavili u malu posudu. Što je bio taj predmet?

O: Kristalni primopredajnik.

Čini se da liječnici misle da je taj predmet bio neka vrsta “umjetnog srčanog zaliska”.

P: (L) Što je bila sva ta rastresita tvar?

O: Organsko tkivo. Nije važno.

P: (L) Je li bilo žensko ili muško?

O: Oboje i nijedno.

P: (L) Je li to bilo biće koje se moglo spolno razmnožavati?

O: Ne.

Tijela prikazana u dva filma visoka su 1,2-1,5 metara, sa po šest prstiju na rukama i stopalima te bez pupka ili vidljivih reproduktivnih organa. Liječnici navode da tijelo pokazuje znakove „hipotelorizma [abnormalno zatvorene očne duplje], bilateralne mikrotije [nerazvijene uši], maksilarne hipoplazije [proporcionalno male gornje čeljusti], mandibularne hipoplazije [proporcionalno male donje čeljusti], izbočenja lubanje [povećanja kostiju lubanje], polidaktilije [dodatnih prstiju] itd.“

Tijekom postupka, kirurg uklanja crne ovojnice s velikih očiju. Ovaj detalj je nekoliko puta zabilježen u literaturi o otmicama. U knjizi Taken (1994.) Karla Turner je napisala: „Postoje dokazi da velike, crne, staklaste oči, toliko poznate iz izvješća o Sivima, možda nisu biološke oči, već mogu biti ovojnice koje funkcioniraju tehnološki.“ Whitley Strieber, raspravljajući o navodnom medicinskom zviždaču s Reddita u knjizi The Fourth Mind (2024.), piše:

U dokumentu se također spominje nešto što sam možda primijetio, a to je da su ogromne crne oči zapravo pokrivači. „Poput kože, oči su prekrivene poluprozirnim biosintetičkim filmom koji nudi istu zaštitu od okoliša, a istovremeno pruža zaštitu od određenih valnih duljina i intenziteta svjetlosti. Kada se film ukloni, otkriva se tradicionalnije oko. Otprilike je tri puta veće od ljudskog oka i nema kapke.“

P: (L) Kakvu vrstu prehrane je trebalo to biće? [Vidi 1. dio za raspravu o prehrani.] […] Je li to biće koristilo kisik, kao, pri disanju?

O: Da.

P: (L) Gdje su bila pluća?

O: Strana leđne šupljine.

Nakon smrti dr. Edgara Mitchella, 2019.godine procurio je, iz njegovih papira, niz dokumenata. Među njima su bili zloglasni “Wilson-Davisov memorandum” i niz e-poruka od Roberta Bigelowa iz NIDS tima (koji je kasnije radio na DIA-inom programu AAWSAP). Dotične e-poruke napisali su doktori Colm Kelleher, Christopher “Kit” Green i Eric Davis, a datiraju od kolovoza 1999. do ožujka 2001. Green je bio viši analitičar odjela za neuroznanost u CIA-i, a kasnije je radio s dr. Garryjem Nolanom na anomalnim zdravstvenim incidentima (tj. onome što je postalo poznato kao Havanski sindrom, kao i ozljedama povezanim sa susretima s NLO-ima). Kelleher je napisao 3 knjige o svom radu na Skinwalker Ranchu (zajedno s Georgeom Knappom i dr. Jimom Lacatskijem). Davis je kasnije pružio informacije Davidu Gruschu koje su olakšale njegove vlastite istrage kao dio UAP Task Force-a.

E-poruke se odnose na Greenovu tvrdnju da je “pročitao stvarne izvještaje o obdukciji”, koje “mora da je napisao forenzički patolog, dr. med.”, ali koje Green nije mogao potvrditi. Izvješće je opisalo obdukciju “ne-ljudskog primata” s jednim plućnim krilom, “spojenom jetrom i crijevima, srcem s tri komore, odsutnim naborima na mozgu, bez anusa itd.”. U veljači 2001. je to proširio, navodeći druge anomalije mozga (npr. nedostatak corpus callosuma, temporalnog ili okcipitalnog režnja) i ponovio prethodnu tvrdnju da je “[Santillijev] video stvaran”. Na pitanje o “teškom, koncentriranom razotkrivanju koje je zadesilo video i Santillija”, Green je odgovorio: “PR ljudi oko Santillija doista ne rade s punim setom antena, malo su glupi i nisu baš ljubazni. [...] To je legitimno klasificirani crni program, kojim upravljaju osobe koje imaju utjecaj i moć, vrlo su pametne i među najbistrijim osobama na planetu.”

Davis je sažeo Greenove primjedbe u ožujku, napisavši da je Green primio neslužbeni brifing u Pentagonu oko 1987./88. gdje su mu prikazane „fotografije i izvješća s obdukcije izvanzemaljca“. Fotografije su bile „u skladu s lešom“ u Santillijevom filmu. Oko 1991./1992. službeno je informiran u CIA-i, gdje su mu prikazani dvosmisleni medicinski/forenzički patološki izvještaji. Green je sumnjao da će sva tkiva s obdukcije izvanzemaljca biti pohranjena u Walter Reed Armed Forces Institutu za Patologiju.

Nakon ovog curenja informacija, Mantle i Richard Dolan kontaktirali su Greena za komentar. Kao odgovor Mantleu, Green je napisao: „Više nemam nikakvo forenzičko povjerenje u podrijetlo bilo kojeg dijela videozapisa o ‘obdukciji izvanzemaljaca’ ili pisanih izvještaja o obdukciji i laboratorijskih podataka koje sam dobio, iz bilo kojeg izvora vezanog uz ovu temu.“ Vezano uz fotografije koje je vidio: „Naknadno sam shvatio da to tada nisam prepoznao kao genetsku anomaliju čovjeka.“ Vjeruje da je namjerno prevaren u tim brifinzima. Isto je rekao Dolanu, dodajući da je tijekom godina vidio otprilike desetak navodnih videozapisa obdukcije. Međutim, i dalje je tvrdio da su fotografije koje je vidio identične kadrovima iz Santillijevog videozapisa, rekavši Dolanu:

Nekoliko, dopustite mi da ponovim, nekoliko snimaka sa slika koje su mi prikazane, pojavilo se [kasnije] u zrnastom Santillijevom filmu. Ne tijelo. Nikad nisam rekao da je to tijelo. Bio je to snimak lica. Bio je to snimak subjekta. Bio je to snimak zida. Bio je to snimak stola. Bio je to snimak dijela stopala. Nije to bio snimak za koji bih mogao reći da je isto tijelo. […] Neke od snimaka iz te rane e-poruke kasnije sam vidio uključene u Santillijev film, mnogo godina kasnije.

„Unatoč tome“, piše Dolan, „on vjeruje da je Santillijev film lažan.“ Izgleda da Green nije dao više informacija. Dolan ostavlja otvorenu mogućnost da je video autentičan, napisavši: „Mogli bismo se pitati, ako je lažan, jesu li Santilli ili njegovi suradnici nekako surađivali s obavještajnom zajednicom? Ili ipak postoji neka razina stvarnosti u onome što je prikazano u tom filmu?“

Luis Elizondo također spominje Greenov izvještaj o obdukciji u knjizi Imminent (2024.), ali bez spomena Greenovih službenih poricanja prije 5 godina:

Nekoliko visokih dužnosnika s kojima sam radio, na kraju mi ​​je reklo da je jedan od mojih kolega, kada je nekoliko desetljeća ranije radio u CIA-i, dobio službeno izvješće/obdukciju disekcije neljudskog tijela koje je izvučeno iz neutvrđenog srušenog UAP-a. Taj kolega [Kit Green] zamolio me da ne koristim njegovo ime. U izvješću je navedeno da mozak nije imao vijuge (naborani vanjski dio mozga). Umjesto toga, opisana je glatka površina, slična životinjama ovdje na Zemlji, s nižim funkcijama. Također su opisani spojeni crijevo i jetra, te srce s tri komore, poput reptilskog.

P: Imamo ovdje ozbiljan problem. U ovoj seriji sesija koje smo imali tijekom godina o Roswellu, 7. listopada 1994., raspravljali smo o Roswellu, postavljeno je pitanje o broju tijela koje je pronašla vlada. Odgovor koji ste dali bio je „tri mrtva, jedno još uvijek operativno“. Zatim ste rekli da se radilo o „robotskom, biogenetskom biću, a ne o fizičkom postojanju koje obuhvaća dušu“.

Dana [9] rujna 1995. ponovno imamo broj tijela od 4 , koja su opisana kao hibridi, a to je bilo u vezi s videom obdukcije izvanzemaljca. Dakle, imamo četiri hibrida, sastavljena od genetske kombinacije ljudi i sivih izvanzemaljaca.

Dana 21. listopada 1995. prepričavala sam priču s videa obdukcije izvanzemaljca, snimatelj je izjavio da su postojala četiri bića, jedno mrtvo, a troje je stajalo izvan letjelice plačući i držeći se za neke kutije. Pitala sam je li to točno, a vi ste rekli da. Dakle, u ovom slučaju, što mora biti slučaj i s četiri gore spomenuta hibrida, imamo četiri bića, jedno mrtvo i tri živa.

Sljedeće: nastavili smo razgovor o tome i pitali smo koliko je bića bilo u tom specifičnom padu, a vi ste rekli 21. Pitala sam kako to da izvješća kažu da ih je bilo samo četiri, a vi ste rekli da su izvješća potisnuta i fragmentirana jer je manje pojedinaca svjedočilo unutrašnjosti letjelice. Dakle, sada imamo još 17 bića unutra. Međutim, ovom prilikom, ono o čemu smo razgovarali bila je činjenica da je ovo bila misija izvlačenja mrtvih tijela za proučavanje. Pet tijela unutra bila su ljudska, a dva su bila tipa Bigfoota. Prije ste rekli da su letjelice koje su se srušile bile na “visoko specijaliziranoj misiji” izviđanja i testiranja uvjeta okoliša područja kao rezultat nuklearnih testiranja koja su se tamo dogodila. Ali čini se da je ova konkretna misija bila drugačija. Znam da jedan profil misije ne negira drugi. Ipak, čini se da je kontradiktoran.

Ali, čini se da je najveća kontradikcija koju imamo ona u kojoj se navodi da su bila četiri tijela. U jednoj prilici, tri su bila mrtva, a jedno živo, zatim su bila tri živa, a jedno mrtvo, a sada, odjednom, imamo 21 i potpuno drugačiju situaciju. Sada razumijem da način na koji su naša pitanja formulirana i kakvu svijest imamo, čimbenici su koji mogu utjecati na odgovor. Ali moram se nositi s time jer pišem o tome i ovdje postoji zbrka.

O: Bilo je više od jednog „pada u blizini“ Roswella i u različito vrijeme. Scenarij s četiri tijela odnosi se na najčešće spominjani incident [tj. Corona/Roswell].

P: Sada, kada kažemo „najčešće spominjani incident s četiri tijela“, koliko ih je bilo živih?

O: Tri mrtva, jedan živ.

P: Dakle, što je s incidentom u kojem su bila tri živa i jedan mrtav?

O: Da, početkom lipnja i otprilike 160 kilometara [100 milja] zapadnije od područja Roswella.

P: […] I ovo je onaj o kojem je snimatelj govorio?

O: Da.

Istraživač Michael Hesemann vjeruje da se nesreća povezana s obdukcijskim snimkama dogodila 31. svibnja ili 1. lipnja 1947. To otprilike podupire jedna od navodnih naljepnica na filmskoj kutiji, na kojoj piše “Prikupljanje iz lipnja 1947.”. Druga naljepnica, s natpisom “obdukcija br. 2 - Glava”, datirana je na “srpanj 1947.”, što vjerojatno sugerira da je barem jedno od prikazanih bića preživjelo pad i umrlo samo nekoliko tjedana kasnije - što se poklapa s pričom snimatelja. Oznaka unutar same filmske snimke uključuje datum 30. srpnja. U intervjuu za japansku televiziju, snimatelj je rekao da se prva obdukcija “održala oko tri tjedana kasnije” u malom laboratoriju u Fort Worthu (možda početkom srpnja). Izjava Santillija/snimatelja kaže: “Prve dvije obdukcije održane su u srpnju 1947. [...] U svibnju 1949. zamoljen sam snimiti treću obdukciju.”

Prema Mantleovoj knjizi, Hesemann je „intervjuirao četrnaest novih svjedoka, od kojih su trinaest bili Indijanci. Navodi se da su svjedočili ‘padu vatrene kugle’ u smjeru Socorra u Novom Meksiku, na dotični datum [tj. 31. svibnja]“. Prema Mantleu, sam Santilli izvorno nije povezao snimku s Roswellom (koji se dogodio početkom srpnja, a ne lipnja) i čini se da je takve detalje utkao u svoju priču tek kada je saznao više o tom slučaju, npr. nakon što se upoznao s radom Stantona Friedmana.

Na temelju snimateljevog opisa lokacije mjesta pada, koji je prenio Santilli, Hesemann vjeruje da je pronašao dotično mjesto, koje je posjetio u lipnju 1995. i veljači 1996. Prema Santilliju, pad se dogodilo između Socorra i Magdalene, oko 24 kilometra zapadno od White Sandsa, a snimatelj je dao opise nekoliko specifičnih značajki i znamenitosti. Međutim, nisu svi koji su pratili Hesemanna vjerovali da je mjesto nešto spektakularno. Drugi istraživač, Ed Gehrman, pronašao je drugog kandidata u srpnju 2002. Ovo mjesto više se podudaralo sa snimateljevim opisima i imalo je nekoliko neobičnih karakteristika: čudan plavi materijal na nekoliko izbočina stijena (koje je posebno spomenuo snimatelj/Santilli), liticu s materijalom nalik staklu, spaljeno kamenje, stabla topole i oraha koja pokazuju tragove desetljećima starih opekotina na vrhovima (ali ne i na dnu). Wendy Connors posjetila je mjesto i zaključila da se njegove značajke koje odgovaraju Santillijevom opisu čine “više od puke slučajnosti”.

Hesemann je također otkrio da je „od 1. lipnja 1947., američko Ministarstvo unutarnjih poslova ogradilo dotično područje“ zbog „rudarskih operacija“. Ted Lomer otkrio je da „sve novine za prvi tjedan lipnja 1947. nedostaju ne samo iz lokalnih arhiva već i iz onih povijesnih agencija s terena“.

P: U redu, dakle, dogodila su se dva pada u isto vrijeme?

O: Tri. […] 4. lipnja, 1. srpnja i 4. srpnja.

P: […] U kojem od ovih padova je bilo 21 tijela?

O: Drugom.

To je u suprotnosti sa sesijama iz 1995., gdje su 4 hibrida (3 živa/1 mrtav) povezana s “obdukcijom izvanzemaljaca” srušenih u lipnju, bila uključena u ovaj broj od 21 tijela.

P: Na snimci obdukcije izvanzemaljca, Ray Santilli je dosljedno odbijao otkriti bilo kakve informacije o tome tko stoji iza objavljivanja ovog filma. Možete li nam reći tko stoji iza davanja na raspolaganje informacije o obdukciji izvanzemaljca? Je li se radilo o odmetnutoj osobi ili je to bilo namjerno curenje informacija?

O: Potonje.

Neki istraživači predložili su sličnu narativnu verziju. Paul Stonehill, na primjer, piše, referirajući se na neke „neobične i prilično čudne priče“: „Po mom mišljenju, neke od njih su ‘objavljene’ kako bi se procijenio interes javnosti za temu i, što je još važnije, kako bi se otkrilo postoji li nešto slično, iako autentično, u nečijem posjedu.“ Francuski istraživač Gildas Bourdais, vidio je produkciju i objavljivanje filma kao pripremu šire javnosti „za buduća, neizbježna otkrića o prisutnosti izvanzemaljaca na ovom planetu“. To se slaže s uvjerenjem Leonarda Stringfielda da su njegovi medicinski izvori „dobili ‘odobrenje’ da pruže opće ili ograničene informacije o izvanzemaljcu s razlogom - možda kao test za određivanje reakcije javnosti te kako bi se utvrdilo kako bi istraživanje NLO-a to moglo probaviti.“

P: I zato je odbio i odbit će otkriti svoj izvor ikome. Jednostavno ne može. Je li snimatelj, kako je opisan, ikada uopće postojao?

O: Blizu.

Santilli je omogućio telefonske pozive između navodnog snimatelja i Mantlea, te producenta televizijskog kanala Channel 4, Johna Purdieja. Muškarac je Purdieju odbio reći puno i navodno je bio ljut na Santillija jer ga je pritisnuo da s ikim razgovara.

P: Dakle, Ray Santilli je pod ograničenjem koje mu potpuno onemogućuje da išta kaže u svoju obranu. Ne može i neće.

O: Blizu.

Santilli je više puta mijenjao svoju priču i odbio je učiniti bilo što kako bi dokazao autentičnost filma: nije dopustio testiranje relevantnih kadrova i nije objavio sve snimke za koje tvrdi da ih posjeduje. Slučaj se sada općenito smatra prijevarom zbog otkrića koja su izašla na vidjelo početkom 2006. godine, a opisana su u nastavku. Prije nego što prijeđemo na to, evo glavnih točaka za i protiv autentičnosti filma, kako su predstavljene u prvim poglavljima Mantleove knjige.

Potvrđeno je da su zaglavlja filma, navodno iz samog filma, proizvedena 1927., 1947. ili 1967. (iako nisu sadržavala slike stvarne obdukcije). Fotografski stručnjak Bob Shell tvrdio je da je pregledao kadrove filma, koji prikazuju obdukcijsku sobu prije nego što je tijelo postavljeno na stol, i identificirao ih je kao Cine Kodak Super XX proizveden 1947. Zbog kratkog roka trajanja ovog filma, zaključio je da je morao biti “eksponiran i obrađen dok je još bio svjež”. Svi rekviziti prikazani u filmu (uz moguću iznimku znaka opasnosti) odgovaraju tom razdoblju. Spiralni telefonski kabel, koji se nekima činio anakronim, kasnije se pokazalo da je bio u upotrebi 1947. godine. Stranice šatora na snimci s ostatacima nepravilno se njišu, kao da su izložene vanjskom povjetarcu, što sugerira da nije snimljen na zvučnoj pozornici ili bilo kojoj drugoj unutarnjoj lokaciji.

Čini se da je većina medicinskih stručnjaka, koji su pregledali film, vjerovala da prikazuje stvarno biće, možda deformiranog čovjeka. Tehnike obdukcije su točne za to razdoblje, iako se čini da ih je proveo kirurg, a ne patolog. Unatoč tome što su neki vjerovali da su postupci izgledali amaterski, medicinski stručnjaci su općenito bili mišljenja da ih je proveo obučeni liječnik i da su sve pogreške bile oprostive s obzirom na to da su se dogodile krajem 1940-ih. Isto vrijedi i za tehniku ​​snimatelja; dok su neki smatrali da je amaterska, oni s iskustvom u korištenju određenog modela kamere nisu pronašli ništa sporno u njegovoj izvedbi. Jedina skupina koja je gotovo univerzalno proglasila video prijevarom bili su umjetnici specijalnih efekata, od kojih su praktički svi mislili ili da je ili da bi mogao biti lažan.

Osim Kita Greena, postoji nekoliko ljudi koji tvrde da su vidjeli film prije emitiranja 1995. Među njima je i “Jack Bryan”, koji je Mantleu rekao da je 1950-ih vidio fotografije iz videa koje mu je pokazao njegov otac, vojni snimatelj. Narednik američke vojske Clifford Stone vidio je videozapise u Fort Belvoiru (Virginia) 1969. na kojima su prikazana živa i mrtva bića “koja su izgledala vrlo, vrlo, vrlo slično ovome”. Poručnik signalnog korpusa američke vojske Oscar Wayne Wolff (poznat i kao Kewper/Stein) tvrdio je da je vidio film (koji je poslan iz Fort Belvoira) 1957. Izvor Petera Bostroma, “Reed”, tvrdio je da je 1959. vidio snimku dok je radio audiovizualni inventarski rad u Fort Richardsonu (Aljaska); kutija s oznakom “Roswell” prikazivala je mjesto pada NLO-a i ruku sa šest prstiju koja je virila iz vreće za tijelo. Potpukovnik Philip Corso identificirao je šesteroprste panele za ruke na snimci krhotina kao “biofeedback računala”1 tipična za izvanzemaljsku letjelicu s kojom je bio upoznat.

Narednik Bob Allen rekao je Hesemannu da je 1986. vidio 3 obdukcijske snimke: „Tijekom jedne, predsjednik Truman stajao je iza staklenog paravana u sobi za obdukciju. [...] Nakon nekoliko dana prvi je umro, zatim drugi. [...] Četvrti je živio još dvije godine.“ (Santill je u jednom trenutku tvrdio da se predsjednik Truman pojavio u nekim od neobjavljenih snimaka, kasnije tvrdeći da mu je to rekao snimatelj.) Johsen Takano tvrdio je da je vidio snimku nakon što je japanska vlada od SAD-a zatražila informacije o NLO-ima. Hoang-Yung Chiang tvrdi da ju je vidio tijekom posjeta sjedištu CIA-e. Nagrađivani novinarski fotograf Mike Maloney kaže da ju je vidio 1970-ih tijekom posjeta Disneyju: „postoji veliki dio koji sam vidio, a koji nije u Santillijevom filmu [...] Rečeno mi je da je izvanzemaljac izvorno bio živ, ali da je sada mrtav i da je ovo neka vrsta obdukcije kako bi se pokušao otkriti uzrok smrti.“ Diana Lyons kaže da je možda vidjela fotografije iz filma koje su bile 1970-ih u kolekciji njenog oca, dr. Geoffreyja Hordlea. Konačno, prema Stantonu Friedmanu, Richard Doty je tvrdio da je film vidio „početkom 1980-ih i čak se tada znalo da u njemu nisu izvanzemaljci“.

Santilli i suradnici su 2005. godine snimali dugometražni film o obdukciji izvanzemaljca. S njegovim izlaskom došla je i nova narativna priča jer se otkrilo da je umjetnik specijalnih efekata koji je radio na filmu bio čovjek koji je izradio lutke za original: John Humphreys, uspješan britanski kipar u filmskoj industriji. Film, Alien Autopsy, u kojem glume Ant i Dec, izašao je u travnju 2006. Nova narativna priča bila je u osnovi ista kao i narativna priča o „snimkama iz šatora“, ovaj put primijenjena na zloglasni film o obdukciji.

Prema Santilliju, kupio je 22 role filma, ali je ubrzo otkrio da zbog propadanja, prikazuje „manje od 5%“ sadržaja. Zatim je odlučio „restaurirati“ film ponovno ga simajući: „Tijekom tri i pol tjedna, britanski kipar John Humphreys je stvarao lutke. Organi za izvanzemaljca izrađeni su od životinjskih iznutrica, a mozak je bio od ovce umotan u žele. Ovčji koštani zglob također je korišten za [oštećeno] koljeno izvanzemaljca. Set i lokacija za snimanje bio je stan u Camdenu u Londonu.“ Glumci su bili Humphreys (kao kirurg), Santilli, njegov suradnik Gary Shoefield i Shoefieldov bivši zaposlenik Gareth Watson (čovjek iza stakla za gledanje). Prvi pokušaj je navodno „pošao po zlu“, pa su stvorili drugu lutku. Nakon snimanja, zbrinuli su lutke tako što su ih izrezali i bacili na razna mjesta (Santillijev izvještaj) ili su ih spalili (Humphreyev). Snimatelj kojeg su intervjuirali navodno je bio beskućnik, bivši glumac kojeg su pokupili na ulici u SAD-u i platili mu da pročita scenarij.

Čudno je da je Gareth Watson, kada mu je Mantle tijekom intervjua 2017. pokazao lažnu „snimku iz šatora“, odgovorio: „To je snimka na kojoj sam, kako sam mislio, ja kao promatrač!“ Snimka iz šatora uopće ne nalikuje snimci obdukcije i teško je povjerovati da bi se zabunio. Watson je također podržao Santillijevu priču rekavši: „Naveden sam da povjerujem da postoji originalna snimka loše kvalitete i da je ovo ‘rekreacija’ (Santillijeve riječi), a ne prijevara.“

Dokumentarac, koji se podudarno s izlaskom filma, sadržavao je intervjue s raznim sudionicima, uključujući čak i mesara koji je Humphreysu prodao dijelove životinja. Humphreys, koji je nerado javno govorio o produkciji, citiran je kako kaže: „Sve što smo napravili za film Ant-a i Dec-a bilo je rekreacija modela koje smo napravili prije 10 godina na temelju fotografija koje smo tada snimili.“ Navodno je svojoj supruzi rekao o svojoj ulozi u prijevari tek „kada je angažiran da radi na filmu [Ant-a i Dec-a]“. Nevjerojatno, Santilli je tvrdio da unatoč činjenici da je emitirana obdukcija bila rekonstrukcija (on inzistira na tome da je naziva „restauracijom“), sadrži niz isprepletenih originalnih kadrova. To je apsurdno, s obzirom da je nemoguće rekreirati savršene replike bilo koje snimke snimljene ručnom kamerom u kojoj se nasumični kadrovi mogu besprijekorno isprekidati.

Novi igrač izlazi u javnost 2007. godine: mađioničar i filmaš rođen na Cipru, Spyros Melaris, koji je tvrdio da je njegova ideja bila stvoriti film o obdukciji izvanzemaljca, da je on planirao i režirao produkciju, da je izvorni plan bio snimiti dokumentarac koji razotkriva prijevaru ubrzo nakon originalnog emitiranja i da mu Santilli nikada nije platio autorske honorare. Poput Brucea Barlowa u vezi sa „snimkama iz šatora“, Melaris tvrdi da nije bilo „originalnih snimki“ i da je obdukcija napravljena od netaknutih materijala. Prema Melarisu, Santilli mu se prvi put obratio u siječnju 1995., želeći da snimi dokumentarac o lažnim „snimkama iz šatora“.

Mantle je intervjuirao Melarisa u studenom 2007. i opisao dokaze koji su mu pokazani:

To je uključivalo njegov dnevnik iz 1995., ručno crtane skice izvanzemaljca, potpuni popis ručno oslikanih slika scenarija cijelog filma o obdukciji izvanzemaljca, originalne faks poruke Kodaka iz SAD-a, s kopijama naljepnica s filmskih spremnika iz 1947. i veliki portfolio istraživačkog materijala. To se uglavnom sastojalo od vintage (iz 1940-ih) američkih vojnih vozila i nekih vintage američkih vojno-medicinskih fotografija.

Poput Keitha Batemana prije njega, tvrdi da je, nakon prvog susreta sa Santillijem osobno došao na ideju o stvaranju filma s Humphreysom, koju je potom predložio Santilliju. Melaris je dobio malu svotu za produkciju te je potpisao ugovore i sporazum o povjerljivosti. Kaže da je osobno izradio ploču za obdukciju i izaziva svakoga da pronađe sličnu. Također je izradio medicinska odijela i neke rekvizite. Njegova tadašnja djevojka („Geraldine“) glumila je medicinsku sestru i navodno je obavila većinu istraživanja za film: proučavala je medicinske udžbenike, razgovarala s kirurzima i patolozima te podučavala Humphreysa kako izvoditi medicinske tehnike. Morali su snimiti drugi film kada je Geraldine primijetila da neki postupci nisu pravilno izvedeni. Snimali su u Geraldineinoj kući, koja je „u to vrijeme bila u procesu preuređenja u tri stana i stoga je bila prazna“. Melaris je nabavio rekvizite, specifične za to razdoblje, iz SAD-a i poslao ih na razne adrese kako bi izbjegao sumnju. Tvrdi da je sudjelovao u dizajniranju izvanzemaljca, ali Humphreys je to porekao, tvrdeći da je to isključivo njegov dizajn. Poput Humphreysa, Melaris tvrdi da nije otkrio svoju i djevojčinu umiješanost bliskim prijateljima ili obitelji.

Budući da govori grčki, kaže da je odlučio na krhotine uključiti stilizirani oblik grčke riječi za slobodu (eleutheria, iako se na i-beamu pojavljuje kao elephtheria, što je njezin fonetski izgovor, ali nepravilno napisan). Kaže da je Santilli odabrao mjesto pada na temelju Melarisovog iskaza o prelijetanju iznad poznatih mjesta pada u Roswellu, kao i starih karata. (Dotični pilot se ne sjeća da ga je Melaris angažirao da leti iznad mjesta pada u Roswellu, iako Mantle napominje da ga je Geraldine možda angažirala.)

Mantle pokazuje malo skepticizma prema Melarisovim tvrdnjama, što je u suprotnosti s ostatkom njegove knjige, te čini se da njegove izjave i dokaze uzima zdravo za gotovo. Međutim, on predstavlja vrlo malo dokumentarnih dokaza, moguće zato što mu je Melaris rekao da planira objaviti vlastitu knjigu, koja još uvijek nije izašla na vidjelo. Na primjer, Melaris ne opisuje kako je proizveo krhotine (koje izgledaju metalno i izuzetno su lagane) ili gdje su snimljene (očito ne u stanu), niti objašnjava zašto je odlučio pogrešno napisati eleutheria, niti daje uvjerljiv prikaz korištene filmske trake. Osim opisanih faksova, ostale materijale je teško datirati. Na primjer, skice, scenariji, dnevnički zapisi itd., svi su mogli biti proizvedeni u bilo kojem trenutku, čak i, hipotetski, nakon što su gledali dotični film 1995. godine.

Jedini sugestivan dokaz koji Mantle pruža jest slika triju polaroida na kojima Humphreys izrađuje „originalne“ lutke iz britanskog dokumentarca, no ne postoje dokazi da datiraju iz 1994., a Humphreys je stvorio gotovo identične lutke oko 2005. za film Ant-a i Dec-a. Dok je Mantle sada uvjeren da je cijela produkcija bila prijevara, Hesemann, uvjeren u istinitost mjesta nesreće i izvještaja, prisiljen je vjerovati Santillijevom novom izvještaju: „čini se sigurnim da se film temelji na stvarnom događaju i da su u snimanju scena korištene činjenične informacije i materijal.“

Uz to, tvrdnje Melarisa i Humphreysa predstavljaju do sada najjači dokaz protiv autentičnosti filma. Hesemannu je rečeno da je Melaris bio umiješan 1996. godine, ali nakon što je Melaris porekao svoju umiješanost, tijekom telefonskog poziva, Hesemann nikada nije nastavio s time. To u najmanju ruku sugerira da je Melaris bio upleten sa Santillijem u ranom razdoblju. Međutim, njegove i Humphreysove tvrdnje trenutno se ne mogu provjeriti bez potpune analize dokaza koje navodno posjeduju. Ironično, jedina provjerljiva “restauracija” ili “rekreacija” trenutno je ona napravljena na tu temu za film iz 2006.

• Michael Hesemann i Philip Mantle: Beyond Roswell (1997.)

• Philip Mantle: Roswell Alien Autopsy (2010./2020.)

Sviđa Vam se naš rad? Podržite nas!